Druga strana sjećanja

Iz Predgovora:

(...) Nakon teških, radikalnih operativnih i terapijskih zahvata - u stanjima nepokretnosti, bolesnik u svom emocionalnom doživljavanju sebe i svijeta oko sebe postaje dijete, koje reagira po modelu svojih najranijih iskustava (uzima hranu ili je odbija, mokri u krevet, ima stolicu ili je nema, ima povjerenja, itd.) i poput djeteta gladan je pažnje, ljubavi i dodira.

Sva nakupljena životna znanja i iskustva (pa i ona ako je bolesnik liječnik) izbrisana su jednim jedinim ciljem - živjeti! Zato i može kao istinu prihvatiti poluistine, jer su mu one - u stanju neizmjerne ranjivosti - potrebne kao uporišne točke nade, kojima stišava unutarnji glas o pravom stanju. Svakom oboljelom od zloćudne bolesti potreban je "ružičasti zaslon" kojim se štiti od svjetla istine dok istodobno ima nasušnu potrebu doznati svoju dijagnozu, svoju presudu, ime svoga neprijatelja s kojim mu je ratovati. Stoga njegov liječnik mora biti obdaren velikim umijećem da to prepozna - da istinu objavi u pravo vrijeme, "kap po kap", jer mora proteći izvjesno vrijeme da bi se bolesnik mogao suočiti s istinom. Vrijeme suočavanja je različito dugo i ovisi o osobnosti oboljelog. Zato i postoji vrijeme čekanja i vrijeme suočavanja. (...)

U ovoj priči o bolesnicima, te o odnosu prema njima, poseban dio pripada ženama oboljelima od zloćudnih bolesti generativno - reproduktivnih organa. To se odnosi i na mlade žene koje nisu rodile, na mlade majke a tek nešto manje dramatično na zrele i starije žene, koje više nisu u fertilnoj dobi. Naime, ako je riječ o zloćudnoj bolesti, slijedi radikalni operativni zahvat kojim se odstranjuju organi koji su ženu obilježavali kao različito biološko biće u ljudskoj vrsti i ni jedna žena nikada nije dovoljno pripremljena da psihički bezbolno prihvati tu činjenicu, iako joj ona spašava život. To se posebno odnosi na mlađe žene koje još nisu postale majke, bez obzira na to jedu li to i kanile biti, jer se, osim s boli, patnjom i strahom za život, moraju suočiti i s nepovratnim gubitkom mogućnosti materinstva.

Osim toga, sve se one moraju suočiti s okrnjenom seksualnošću, potrebom i strahovima vezanima uz očuvanje emocionalne veze s njima značajnim muškarcem; moraju oplakati, odtugovati gubitak svojih organa, prihvatiti izmijenjenu sliku svoga tijela i svoje ženskosti. Moraju se također suočiti sa znacima preranog i naglog starenja tijela, s klimakteričnim promjenama koje nisu u skladu s njihovom kronološkom dobi, pa tako ni sa starošću njihova života. Isto tako, moraju se suočiti s privremenom isključenošću iz svojih životnih uloga - u obitelji, na poslu, zvanju - i prilagoditi se ulogama prema preostalim tjelesnim i psihičkim snagama.

Iz recenzija:

’’Knjiga prim. mr. sci. dr. Tereze Salajpal, liječnice, koja je kroz vlastito iskustvo shvatila važnost riječi u svim odnosima, a osobito u odnosima liječnik - pacijent, predstavlja štivo u kojemu na vrlo dojmljiv način vodi čitatelja kroz duboko osobne predjele doživljavanja najtežih životnih trenutaka. Svojevrsna je to saga o osjećajima, nadanjima, razočarenjima, izgubljenosti pred licem smrti, borbi za preživljavanjem i velikoj, mada privremenoj - jer čovjek je smrtno biće - pobjedi nad tom svemoćnom silom koja stavlja točku na kraj svih epitafa. (...) Pobjeda nad bolešću dolazi kao zaslužena nagrada za vjerovanje, nadu i trpljenje. Ta pobjeda i put do nje svojevrstan je putokaz svima koji se nađu u sličnoj situaciji. Ona je izvor nade i inspiracija za pobjeđivanje sebe kako bi se pobijedila bolest, prevladavanje vlastitih zabluda o važnosti i veličini kako bi se zaista naraslo do mjere potrebne za tako odsudne životne pobjede.’’

prof. dr. sc. Josip Janković

’’Knjiga Druga strana sjećanja jest svjedočenje pobjede na rezignacijom i pesimizmom. Odiše izvanrednom iskrenošću i vrijedna je kao svjedok istine. Autorica nam je, kao oružje protiv smrti, ponudila ne samo optimizam nego i prkos, ljutnju... Prepoznajemo ovdje pozitivnu ulogu našeg agresivnog nagona; treba ga samo konstruktivno usmjeriti. Zbog toga bi knjiga trebala biti dio terapije svih koji se nalaze preblizu smrtnim prijetnjama, ali i onih koji još nisu došli u te okolnosti. Knjiga smanjuje strah od fatalne budućnosti - s njome s može čak i poigrati. Knjigu može, i treba, čitati svatko: medicinski laik i stručnjak. Laik će iz knjige doznati ono što mu njegov terapeut ne stigne, ne želi ili ne zna priopćiti, a stručnjak će naučiti nešto o bolesniku i bit će spreman na poboljšanje kvalitete svoje osobnosti.’’

doc. dr. sc. Zdenka Gruden