Viški boj

Iz Predgovora autora:

Kada sam kao 13-godišnjak prvi puta posjetio Vis, dok nisam poznavao njegovu stoljetnu i tisućljetnu povijest, za mene je to bio još jedan dopust na moru kao i svaki drugi, a Vis mi je djelovao čak i manje zanimljiv od Brača, gdje sam kao klinac proveo niz dopusta u Milni.

Za Vis sam samo znao da je vojni otok i da neće biti (stranih) turista, stoga me jako iznenadilo kada smo već na brodu na putu za Vis sreli mnoštvo čehoslovačkih turista, kojima je boravak na Visu očito bio dopušten. Još sam se od malih nogu oduševljavao svime što plovi pa sam se nekako nadao da ću na Visu vidjeti mnoštvo brodova, što također nije bilo točno. Vis je tada bio vojni, a ne mornarički otok, sve je bilo puno odora JNA, a JRM-a ni od korova, ako se izuzme mali vodonosac koji sam viđao i na Braču kada su ljeta bila suha.

Turistička ponuda u to je doba, 1968., kada baš nije bilo televizije, dok su se kompjuteri pojavljivali samo u znanstveno-fantastičnim romanima i filmovima, zajedno s mobilnim telefonima i sličnim novotarijama, bila čak vrlo dobra. Moglo se kupati, sunčati i i ići na izlete, od kojih je najzanimljiviji bio onaj brodicom oko cijelog otoka; od Visa preko Komiže na zapad, a zatim natrag oko južne i istočne strane. Posjetilo se i Biševo s Modrom špiljom, kupalo na pješčanim žalovima i družilo s drugim turistima. Tako sam nehotice oplovio otok jednim od putova kojim ga je obilazila i talijanska flota 1866., oklijevajući i tražeći najbolje mjesto za iskrcavanje.

Družeći se s mještanima posjetili smo i mjesnog župnika, koji je odmah pronicavim okom otkrio moju tadašnju glavnu razbibrigu, čitanje, a također i zanimanje za more i brodove. Tako mi je posudio tada novu knjigu skupine autora koja je izišla 1966. i prigodom stote godišnjice opisivala Viški boj 1866. godine. Knjigu sam naravno progutao u nekoliko poslijepodneva, kada je bilo prevruće za ići na plažu (navečer se nije čitalo, da se štedi struja i ne privlači komarce), a zatim počeo od koštica od lubenice slagati rasporede flota. Također sam gledajući višku luku dobio dosta točan dojam o tome gdje su se svojedobno okretale talijanske oklopnjače kako bi gađale lučka utvrđenja, a zatim bježale iz luke. Moje oduševljenje povijesnim zbivanjima dovelo je čak naše domaćine na ideju pokloniti mi austrougarsku mornaričku sablju iz njihova nasljeđa, što su moji roditelji, nažalost, zabranili, uvjereni kako je smatram igračkom. Još se sjećam i kako je na brodu kojim smo se vraćali u Split vladala tuga i strah među čehoslovačkim turistima jer je tijekom njihova dopusta u tadašnjoj ČSSR nasilno ugušeno Praško proljeće i nisu znali u što se vraćaju.

Vis mi se tako urezao u pamćenje kao povijesno mjesto i poslije sam, u okviru vlastitog proučavanja pomorske povijesti, sve češće na njega nailazio. Početkom 1980-ih iselio sam se u Njemačku i otkrio opširnu stranu literaturu o pomorskoj povijesti te konačno mogao čitati izvornu literaturu austrijskih i talijanskih autora. Godine 1996. napisao sam za Hrvatski vojnik opširan članak o Viškom boju, koji je uz niz izmjena i dopuna poslužio kao osnova za ovaj rukopis. Poslije sam našao još novije i starije literature, poput Attlmayrove knjige navedene u popisu literature, a konačno sam nabavio i svoj primjerak spomenute knjige iz 1966., koju sam uvijek pripisivao Petru Mardešiću, iako je on bio samo jedan od autora. Napisao sam još nekoliko članaka o Viškom boju i otkrivanju olupine Re d’Italije, koji su objavljeni u Austriji i Poljskoj. Niz godina poslije prvog susreta s Visom tako se ponovno vraćam svojim povjesničarskim korijenima i Viškom boju.

Stekao sam u međuvremenu niz prijatelja i istomišljenika koje su zanimale iste teme, kako u Hrvatskoj, tako i diljem Europe i svijeta. Neki od njih, nažalost, nisu više među nama, ali sam svima vrlo zahvalan za pomoć, savjete i fotografije koje su mi ustupili za kasniju uporabu. Posebice bih htio spomenuti nažalost preminule g. Karla Schrotta iz Arnstadta u Njemačkoj, g. Albina Ungera iz Zagreba, dr. Achilla Rastellija iz Milana, dr. Lothara Baumgartnera i pukovnika Alexandera Sixtusa von Redena (iz udruge Miliärkanzlei) iz Beča. Od prijatelja aktivnih u proučavanju pomorske povijesti najsrdačnije zahvaljujem ing. Danijelu Frki, roniocu i podvodnom istraživaču iz Kraljevice, koji je 2005. sudjelovao u potrazi za olupinom oklopnjače Re d’Italia, o čemu je poslije snimljen i dokumentarni film; g. Draženu Goričkom, koji je s nekoliko drugih ronilaca otkrio olupinu Palestra; kolegi stomatologu dr. Alanu Menigi, koji im je dao na raspolaganje brod tvrtke Meniga Marine kao matični brod za ronioce, a mene poslije i izvijestio o otkriću Palestra. Zahvaljujem g. Sergiu Gobbu iz Grožnjana, osnivaču i voditelju zbirke Gallerion u istarskom Novigradu, posvećene povijesti pomorstva na Jadranu (posebice carske i kraljevske austrougarske mornarice), koji mi je za objavljivanje dao na raspolaganje niz fotografija iz svoje zbirke; ing. Franzu Selingeru iz Ulma, dr. Wladimiru Aichelburgu iz Beča, prof. dr. Bruni Dobriću i svim članovima udruge Viribus Unitis iz Pule, kao i dr. Davorinu Mandiću, bivšem ravnatelju Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli, koji mi je još 1992. prvi puta pokazao prekrasne fotografske albume sa slikama austrijskih i austrougarskih ratnih brodova koje je uspio nabaviti za fundus muzeja. Posebice zahvaljujem g. Gracijanu Kešcu, sadašnjem ravnatelju Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli, koji je dopustio objavljivanje dijela fotografija iz spomenutih albuma, posvećenih brodovima i prizorima iz Viškog boja, kao i gđi Lani Skuljan Bilić, kustosici PPMI-ja, zaduženoj za fotografije, negative i fotografsku opremu, koja je za Danijela Frku i mene organizirala njihovo presnimavanje. Danijelu Frki još jednom zahvaljujem za izradu grafika i slika koje čine ovu knjigu privlačnijom.

Veliku zahvalnost dugujem izdavaču na povjerenju i spremnosti objaviti i ovaj rukopis u obliku knjige, kako bi se prigodom 150. godišnjice bitke dobio širi i objektivniji pregled zbivanja, koja su spasila Vis, Dalmaciju i cijelu istočnu obalu Jadrana od talijanske invazije te odgodila okupaciju Istre i dijelova Dalmacije za niz desetljeća.

Viška bitka bila je stalni trn u oku talijanske mornarice, stoga ne čudi kako je 1919., tijekom okupacije Dalmacije, Viški lav, kameni spomenik postavljen na viškom groblju za poginule u bitki 1866., odvučen kao trofej u Italiju i od 1921. nalazi se u dvorištu talijanske pomorske akademije u Livornu, ukrašen natpisom Italia Vincitrice! (Italija pobjednica) i mjesecom Studeni 1918. Tek je 1998., kada se Hrvatska osamostalila, na njegovu mjestu na viškom groblju postavljen manji kip lava, financiran prilozima skupljenima u Austriji. Navodno na groblju više nije bilo dovoljno mjesta postaviti originalni spomenik, čak i u (malo vjerojatnom slučaju) da se Italija odluči vratiti ga.