Pomorski rat na Jadranu 1940. - 1945.

Iz Predgovora Zvonimira Freivogela:

Povijest pomorskog rata na Jadranu od 1941. do 1945. (točnije od 1940. do 1945.) kao ljubitelja pomorske povijesti oduvijek me jako zanimala, ali je bilo teško doći do objektivnih prikaza tih zbivanja. Raspoloživi izvori u bivšoj SFRJ jednostrano su opisivali događaje i operacije, pretežito veličajući partizane (odnosno Mornaricu NOVJ), dok je protivnik “bezličan” ili kao u većini filmova i stripova poslijeratnog doba prikazan kao raspojasani razbojnik ili laki cilj za uvijek budne i nadljudski sposobne partizanske heroje. Kao i neki drugi vršnjaci bio sam prezasićen takvim opisom rata na moru, gdje se primjerice izbjegavalo spominjati postojanje “neke bivše” kraljevske ratne mornarice, ali se zato stalno tvrdilo kako su Talijani i Nijemci na svojim čeličnim ratnim brodovima morali bježati pred našim “drvenim razaračima” s posadama čeličnog srca, itd.

Do kraja 1970-tih godina dostupna literatura nije poimence spominjala ni ljude koji su tada pobijedili na moru. Iako se njegovao “kult ličnosti” predsjednika Josipa Broza Tita, do početka 1990-tih i stvaranja samostalne Republike Hrvatske često nisu bila poznata imena osoba koje su stvarale i razvijale Mornaricu NOVJ i omogućile konačnu pobjedu. Također se nije spominjalo – ili u vrlo ograničenom opsegu – djelovanje i uspjehe savezničkih pomorskih snaga na Jadranu. “Normalnom čitatelju” nije bila dostupna strana literatura o ratu na Jadranu, iako se u vojarnama moglo naći neka standardna strana djela u skraćenom prijevodu. Tek je potkraj 1970-tih godina Vojno-pomorski muzej u Splitu organizirao prijevođenje ratnih dnevnika pojedinih njemačkih zapovjedništva i postrojbi na jadranskoj bojišnici od 1943. do 1945., ali su postojala samo tri kompleta tih svezaka, dva u Splitu i jedan u Beogradu. Zahvaljujući pojavi sprava za fotokopiranje, taj je manjak posljednjih godina otklonjen i trenutno je u “opticaju” nekoliko kopija tih dnevnika, koji su vrlo korisni za uvid stanja “na drugoj strani”. Tako sad znamo kako su njemačke pomorske snage na Jadranu bile “miljama daleko” od savršenstva, a o nekoj premoći u tvarivu i oružju često nije bilo ni govora. Njemački “ratni stroj” se već od kraja 1942. povlačio na svim bojišnicama, a snage “Osovine” na Balkanu nisu bile dovoljno snažne ni za solidnu obranu, a kamoli za veće napade. Stalni napadi Saveznika i postrojbi NOVJ ometali su urednu opskrbu, a zatim i povlačenje s jugoistočne bojišnice, kako na kopnu, tako i na moru. Djelovanje talijanskih pomorskih snaga na Jadranu se također ignoriralo, a talijanska pomorska i mornarička literatura se i inače vrlo rijetko prevodila na hrvatski (ili srpsko-hrvatski) jezik. Tome nalik – ali iz političkih razloga – bio je i potpuni manjak literature o oružanim snagama NDH, posebice o Mornarici i domobranskom Pomorskom sklopu (Pomorskoj legiji), poslanom 1941. na Crno more, kad NDH nije smjela osnovati pomorske snage na Jadranu. Tek su danas zapisi Andre Vrkljana o Pomorskoj legiji – zahvaljujući trudu Hrvatskog državnog arhiva i objavljivanju njegovog rukopisa u obliku knjige – postali dostupni širem čitateljstvu.

Kao oduševljeni “ship-lover” “davnih” 1960-tih godina čitao sam tada rijetku raspoloživu literaturu, posebice knjige Borisa Prikrila o pomorskom ratu na Atlantiku, Pacifiku i Sredozemlju, gdje su se opisivale operacije “ozbiljnih” ratnih mornarica s bojnim brodovima, krstaricama, razaračima i podmornicama, a ne “tamo neki” drveni brodovi s provizornim naoružanjem. Tijekom studija upoznao sam nekoliko “istomišljenika” i zajedno s njima došao i do stranih knjiga o ratnim brodovima talijanske, britanske, njemačke i francuske mornarice, gdje sam našao i prve pregledne podatke o ratnim brodovima bivše Kraljevine Jugoslavije i njihovim sudbinama! Tako sam konačno mogao identificirati te “famozne” njemačke razarače na Jadranu, de facto bivše talijanske (ali i jugoslavenske!) torpiljarke i razarače. Ujedno sam se počeo stvarno diviti ljudima koji su se usudili krenuti u rat na naoružanim ribarskim i putničkim brodicama protiv talijanske i njemačke premoći. Istina je ipak bila negdje na sredini, jer sam otkrio i postojanje “treće” strane na moru, brzih savezničkih motornih brodica, koje su Nijemce torpedima i topovima “držale pod nadzorom”.

Činjenica je kako još uvijek ne postoji knjiga koja bi na jednom mjestu sažeto i nepristrano opisala djelovanja svih zaraćenih strana na Jadranu u Drugome svjetskom ratu. Britanci su ubrzo poslije rata objavili nekoliko popularnih djela o operacijama njihovih motornih torpiljarki i topovnjača na Jadranskom moru (koje su uglavnom rasprodane, iako se ponekad pojavi poneki pretisak), a tek nedavno i opširnije knjige o svojstvima i djelovanjima savezničkih brzih napadajnih brodova. Njemačka literatura o ratu na Jadranu i Sredozemlju dosta je skromna i ograničena na rijetke “biografije” pojedinih postrojbi (9. i 10. flotile torpiljarki, 3. flotile motornih torpiljarki, njemačkih postrojbi za iskrcavanje), kao i na sinteze ratnih dnevnika mornaričkih postrojbi na Sredozemlju, čiji se autor nažalost nije ni potrudio uz pomoć starijih ili suvremenih zemljovida “otkriti” prava imena mjesta koji se spominju u dnevnicima. Tako u jednoj rečenici pojedini otok, grad ili rt ima i po tri razna imena, što otežava praćenje teksta i zbivanja! Puno podataka može se naći u popisima svih njemačkih ratnih brodova od 1815. do 1945. (poznati “Gröner”), ali je cijena kompleta od devet knjiga ipak previsoka za “normalnog potrošača” kojeg zanima samo Jadran. Talijanska službena mornarička literatura je dosta opširna, ali manje dostupna “laicima” i vrlo skromna kod opisa problema koje je Italija imala s “buntovnicima” na drugoj strani. Zanimljiva zbivanja u Travanjskom ratu i izbjeglištvu u Egiptu ili na Malti opisivali su u emigrantskim časopisima samo pripadnici “Kraljevske mornarice u izbjeglištvu”, ali se također rijetko spominju u službenoj literaturi “nove” Jugoslavije.

Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih godina objavljene su u bivšoj SFRJ opširne i pregledne knjige o četiri aktivna Pomorska obalna sektora (POS-a), s opisom nastanka, organizacije i djelovanja Mornarice NOVJ. Tri potječu iz pera jednog od najboljih i najobjektivnijih povjesničara Mornarice NOVJ, dr. Kažimira Pribilovića iz Zadra, a četvrtu je napisao Mario Ostojić. Ipak je riječ o “povijesnoj građi” i težište knjiga leži na opisu organizacije i operacija Mornarice NOVJ, dok su saveznici i protivnici pomalo «zapostavljeni». Autori knjiga su već imali uvid u protivničke ratne dnevnike, ali im nedostaje “britanski pogled” na jadransku bojišnicu, koji je ponekad prikazan u svjetlu tadašnjeg straha od britanske intervencije i povratka na predratno stanje.

Ipak se zahvaljujući svim tim “monolitima” i “kamenčićima”, kao i uvidu u opširnu internu i “povjerljivu” literaturu bivše JRM (uključujući poznati “Mornarički glasnik”, koji je 1980-tih nastojao spasiti od zaborava imena i djelovanje pojedinih zapovjednika brodova i postrojbi Mornarice NOVJ), moglo većinu zbivanja postaviti “na pravo mjesto”. Uspoređivanjem podataka iz svih dostupnih izvora nastojao sam smanjiti pogreške na najmanju moguću mjeru i napisati kronološki pregled većine operacija od početka pomorskog rata na Jadranu u lipnju 1940. do konačnog oslobađanja obale i otoka od njemačke okupacije u proljeće 1945. godine. Za neke okršaje i sukobe sam naveo podatke kako ih spominju obje strane, kao i vjerojatne razloge zabuna i moguće stvarno stanje.

Prvu ideju za pisanje ove knjige dao je Sergio Gobbo iz Grožnjana, kako bi prikazao djelovanje i sudbine Istrana na obje zaraćene strane tijekom tog svjetskog sukoba, a drugi autor bio je dr. Achille Rastelli iz Milana, koji je preveo i moj engleski tekst na talijanski jezik, a dao na raspolaganje brojne fotografije iz svoje bogate zbirke. Naš izvorni rukopis je poslan jednom talijanskom izdavaču u Gorici (Gorizia), koji ga je poslije dugog premišljanja i stalnih odgoda konačno (iz političkih razloga?) odbio objaviti. Tvarivo je poslano drugom izdavaču u Milanu, ali je dr. Rastelli prerano i neočekivano preminuo u svibnju 2012., poslije čega se i taj izdavač prestao javljati. Tijekom pisanja hrvatske inačice rukopis je počeo polako mijenjati oblik, pretvarajući se u kronologiju pomorskih operacija na Jadranu. Otpali su dijelovi teksta zanimljiviji samo Talijanima, koji su nama u Hrvatskoj poznati ili lakše dostupni, a prošireni su prikazi i opisi operacija od 1940. do 1945., gdje sam nastojao pronaći i navesti ime ili oznaku svakog broda koji je sudjelovao u susretima, okršajima i bitkama, kao i imena zapovjednika brodova i postrojbi ako ih se moglo ustanoviti.

Tekst dopunjavaju tablice s pregledom brodova koji su sudjelovali u ratu na Jadranskom moru od 1940. do 1945. i njihovog oružja, kao i niz fotografija, od kojih neke još nisu objavljene u knjigama hrvatskog govornog područja.