Palatinska antologija - Epigrami

Odlomak:

Odabrana zbirka po izboru i prijevodu Tona Smerdela sadrži oko 4500 epigrama, s 22000 stihova, raspoređenih uglavnom tematski, u 15 knjiga. Uz briljantne poetske minijature u antologiji se pojavljuju i banalni stihovi koji su izvrsna građa za proučavanje i upoznavanje antičkog dnevnog života tijekom mnogih stoljeća. Zbirka je impresivno svjedočanstvo o kontinuitetu grčke književnosti u rasponu većem od tisuću i pol godina, a snažno je utjecala na novovjekovnu poeziju.

EPIGRAMI PALATINSKE ANTOLOGIJI.
U starohelenskoj književnosti epigram je poznat od davnine, a najstariji potjećc iz
VIII. st. pr. Kr. On je ispisan na tzv. Nestorovupeharu iz Ishije i glasi:
Tko bude izpehara ovoga pio, toga će ćeznja
za Afroditom sa cvjetnim vjencem obuzeti tada!
Riječ epigram u doslovnom prijevodu znači natpis, obično na nekom spomeniku.
zgradi, vazi i sl. Nijedna se književna vrsta u toj književnosti nije tako životno, i u
tolikom broju, očuvala kao epigram. On od starine ima svoj metrički oblik, a to je
uglavnom elegijski distih, tj. heksametar udružen s pentametrom. Jedan pjesnik Palatinske antologije (Kiriles iz I. st. pr. Kr.) ovako je karakterizirao epigram kao poetsko djelo (IX. 369): Samo u dvostihu spjevan epigram je pjesnićko djelo,
pređeš li u treći stih, rapsodgovori tad!‘
Dužina epigrama je različita, ali se uvijek, tijekom stoljetnog njegova razvoja,
uporno izražavala težnja da on bude što koncizniji u tematici i po broju stihova.
Zbog jednostavnosti metričkog oblika epigramska poezija dugo se njegovala u He-
lena2. Od njih prelazi u rimsku književnost (podsjetimo samo na Marcijala), a zatim u mnoge europske.
Raznolikost sadržaja, sažetost, poenta na kraju, duhovita obrada i metrička elastičnost dali su mogućnost toj vrsti pjesništva da izrazi cjelokupni starohelenski život,osobito u doba helenizma i kasne antike. Razdoblje epigrama traje skoro više od tisuću godina. tj. od oko 650. pr. Kr. do XI. st. po. Kr. Zatim, epigramske zbirke nije pripremao ili izdavao pojedinac, to je djelo mnogih sakupljača, i mi dugujemo ovom urodenom nagonu drevnih Helena što su sačuvana mnoga pjesnička djela, kao što smo zahvalni nekim piscima, npr. Ateju, koji su u svojim djelima ispisivali poetska osrvarenja nekih pjesnika koja su se kasnije izgubila.
Neki učenjaci drže da je pjesnik Arhiloh (VI. st. pr. Kr.) tvorac epigrama u njegovu
poetskom izrazu, premda smo spomenuli da je on kao pjesnički oblik postojao i
prije Arhiloha. Osim toga, s obzirom na njegov metrički oblik, možemo pretposta-
viti da je epigram nastao vrlo rano i da se ponajprije iz mnemotehničkih razloga
održao i dalje usavršavao u svojoj emotivnoj tematici.
Treba istaknuti da je epigramsko pjesništvo, poslije svoga cvata tijekom raznih epoha starohelenske književnosti, prešlo u književno stvaralaštvo samoga Carigrada u bizantsku književnost.
Tvorac epigramske sažetosti, kao i osobite emotivnosti u epigramu, bio je starohelenski pjesnik Simonid s otoka Keosa (oko 556. - 468. pr. Kr.), pa se taj njegov atički epigram, jer je uglavnom stvarao u Ateni, opravdano može nazvati simonidskim, on predstavlja posebnu varijantu samoga epigrama. Kad su se razvile druge umjetnosti i književnosti, naročito tragedija i komedija čiji se utjecaj osobito odrazio na razvoj satiričkog epigrama - a pogotovo neki oblici likovne umjetnosti, onda je epigramsko pjesništvo dobilo i druge vidove izražajnosti. Na to je pjesništvo djelovala filozofija, a ne manje i njezin sofistički pravac, pa još i retorika, koja se toliko njegovala u helenskom društvenom životu, napose u Ateni. Tako je poslije simonidskog epigrama malo-pomalo prodirao tzv. klasicistički epigram, u kojem je prevladavao barokni izraz ublaženog patosa.
Prvi nadgrobni natpisi izražavaju jednostavnost nekakve smirenosti pred ozbiljno-
šću smrti; pokoji put susrećemo spontani heroizam, ali obojen tragičkom ravnodu-
šnošću. Poslije u epigramima susrećemo idiličke elemente, koji dolaze do posebnog lzraza u zastupnicima tzv. peloponeske škole (pjesnikinja Anita oko 300. pr. Kr.) idiličkog realizma izvrsnog pjesnika epigrama kakav je bio Leonida iz Taranta (oko 280. pr. Kr.) koji je prvi srvorio epigram posvećen razbaštinjenim slojevima antičkog društva, malim Ijudima, seljacima, ribarima, mornarima te razočaranim i napuštenim heterama.
Misaoni epigram osobito njeguju pjesnici zaokupljeni tragičkim osjećajem života,
kao Posipid (oko 275. pr. Kr.) i drugi. U nadgrobne epigrame upleću se mnogi elementi drugih epigrama, npr. erotskih, a i obrnuto, onako kako i sam život struji noseci na svojim dlanovima i pehare žuči i čaše meda.
U svome razvoju cpigram je u helenistićko doba dobio posebnu formu i znaćaj, on
više nije samo natpis za spomenike na javnim mjestima ili na groblju, već prelazi u knjige, tj. pjesnici izdaju zbirke epigrama. Na taj naćin i epigram u svome elegijskotn tonu, od Meleagra (oko 130. - 60 po. KrJ nadalje nosi u sebi osobni pjesnikov izraz i mnogo se približava ćistoj lirici ’.
Od epitimbijskog natpisa, pa redom od erotskog, misaonog ili pohvalnog, zatim
satiričkog ili onog u kojem su pjesnici izražavali svoj doživljaj tadašnjih umjetnićkih djela - neprestano zapažamo stvarnu evoluciju jedne poetske vrste koja je uvijek metrički ostala ista, ali se sadržajno mijenjala i doživljavala raznolike preobrazbe. Ljepote helenskog pejzaža u kojem prevladavaju sunce i more ostvaruju tzv. idilićk: epigram, ali isto tako ima pjesnika koji nastupaju antiidilićno. Zatim, eros u svim svojim očitovanjima stvara nepregledan niz emotivnih tema za epigramista bilo koje epohe. Uz eros javlja se razmišljanje o životu i njegovoj problematici, pa na kraju, i naglasak smrti. Moglo bi se reći da se Ijepota prolaznosti, ali i čovjekove otpornosti, provlači najboijim zbirkama Palatinske antologije. Ako bismo željeli imati točniji uvid u razvoj starohelenskog epigramskog pjesništva od njegovih početaka pa sve do onog u samoj bizantskoj književnosti, mogli bismo otprilike ovako skicirati njegovu shemu. Poslije spomenutog simonidskog epigrama uočavamo ponajprije novi duh u epigramu tzv. peloponeske škole, zatim slijedi helenističko doba s najjačim grupacijama u samom gradu Aleksandriji, jer se razvija gradski epigram. Glavni je predstavnik ove epohe Asklepijad, pjesnik bogate i iskrene osjećajnosti. Razne su okolnosti djelovale da se epigram, osim u gradu Aleksandriji, počeo razvijati i u nekim središtima kulturnog života na Istoku (Sidon, Antiohija i dr.). Pjesnici epigrama iz ovih centara čine VLV.fenićku školu (Meleagar, Arhija, Antipatar iz Sidona). Usporedo s ovom školom razvija se helenističko-rimski pravac u epigramskoj poeziji, u kojoj otkrivamo mnogobrojne epigrame s proturatnom tendencijom; što je razumljivo jer je pjesnik, ako nije bio pristaša rimske vlasti, pjevajući npr. o ruševinama Korinta ili nekog drugog grada, izražavao svoj stoički otpor protiv rimske okupacije. S druge strane, na Istoku se pojavljuju drukčija epigramska strujanja te u ovom orijentalnom pravcu prevladavaju paidoefdni i hedonistički epigrami. Posljednja epoha u razvoju epigramske poezije očituje se u novim
vidovima, jer se javljaju epigramisti s kršćanskom tendencijom (Grgur Nasijanski),
premda poslije neki pjesnici, kao Rufin i Pavao Silencijarij u bizantskoj književnosti, nastavljaju epigram u lirskom duhu, kako se on najreljefnije izrazio u najizvornijim epohama prijašnjeg epigramskog pjesništva.