Ljekaruša

Reč izdavača:

Ljekaruše, rukopisi i knjige recepata i savjeta pučke medicine s opisom njihova pripremanja i uputama o liječenju različitih bolesti i stanja postoje na hrvatskomu jeziku već više od sedamsto godina, a najsuvremenija i najpotpunija od njih je upravo ’’Ljekaruša’’ fra Jure Marčinkovića.

UVODNE NAPOMENE
Kad je čovjek u nevolji, onda se hvata i za slamku koja bi god mogla pomoći. Ako je već tolike poslušao do sada, zašto ne bi iskoristio i ovu priliku? Prednost je ovih savjeta što su razumljivi, prirodni, nekomplicirani, dostupni i jeftiniji od mnogih pripravaka farmaceutske industrije i kemijskih laboratorija, a možda najviše zbog toga što, dok jedno liječe, drugom ne štete. Liječenje prirodnim pripravcima manje je nasilno prema tijelu, ali je zato dugotrajnije od uzimanja umjetno proizvedenih lijekova. Stoga se korisnici prijedloga sadržanih u ovoj knjizi moraju na-
oružati strpljenjem i ustrajnošću. Ljekaruša (štokavski) ili likaruša (ikavski) pučka je knjiga s popisom i opisom sredstava za suzbijanje bolesti; mnoštvo listova s uputama i receptima za izrađivanje i primjenu domaćih i starinskih lijekova; zbirka znanja o Ijekovitosti, onomu što bolesniku treba da ozdravi; priručnik koji kazuje lijekove i umijeće liječenja. Don Mihovil Pavlinović u istom je smislu upotrebljavao izraze: Ijekarica (štokavski) i likarica (ikavski). Mirko Deanović preveo je Ijekarušu
kao il ricettario na talijanski i la pharmacopee na francuski. Na engleskom bi tomu odgovarao pojam the book ofmedicine ili book ofremedies, francuski opisno recueil de prescriptions medicale, ruski: lečebnik, zelenik, vračebnik, travnik, ukrajinski: likarskij poradnik. Ljekaruše na hrvatskom jeziku postoje već sedamsto godina, od Milčetićeve, pisane glagoljicom, iz XIV. stoljeća. Ima ih više od pedeset, najviše u samostanima fratara Bosne Srebrene. Glavnina očuvanih knjiga od likarije potječe iz XVIII. i XIX. stoljeća. Prva hrvatska tiskana Ijekaruša jest ona fr. Luke Vladmirovića, Likarije priprostite (U Mletcih 1775. i Split, 1999.). Do ove fr. Jurine, u XXI. stoljeću, mislilo se da su „izumrle" kao književni žanr. Prikupljači njihovih recepata i pisci Ijekaruša uglavnom su bili redovnici i seoski svećenici. Tako Ijekaruše nastavljaju tradiciju samostanske medicine koju su započeli veliki crkveni redovi. Zbog toga kao proslov ovom djelu pročitajte što je oko 365. godine po Kristu, dakle prije šesnaest i pol stoljeća, pisao sveti Bazilije Veliki, zakonodavac samostanskoga života. Od ustavotvoraca ostalih redova, sveti Augustin (354.-430.) savjetuje: „Kao što bolesnicima treba davati manje hrane da im ne naškodi, tako ih posEje bolesti treba njegovati da se što brže oporave. No, kad opet dobiju prvotnu snagu, neka ne dopuste da ih žeIja za obilnijom prehranom zarobi. Bolje je, naime, malo trebati nego mnogo imati. Tijelu ne uskraćujte kupelj ako to traži slabo zdravIje. Cinite to bez mrmljanja, po savjetu liječnika, tako da dotični učini što je potrebno makar i ne bio voljan. Ako pak želi, a možda mu nije korisno, ne treba popustiti njegovoj želji. Doista, katkada nam
se čini da koristi ono što godi, makar zapravo škodi. Na kraju, neka vrijedi opće pravilo: ako je riječ o skrivenoj boli u tijelu, bez sumnjičenja vjerujte Božjem sluzi kad kaže da ga što boli, ali ako nije sigumo da će za ozdravljenje koristiti ono što godi, savjetujte se s liječnikom" (Pravilo za Božje sluge, V i IX). Sveti Benedikt (480.-547.)određuje: „Neka bolesnike poslužuje bogobojazan, Ijubazan i skrban bolničar" (Pravilo, 36). Sveti Cezarije Arlski (471.-542.) propisuje: „Kupke koje zahtijeva zdravlje ne treba odbijati, nego ih prihvatite bez mrmljanja po savjetu liječnika" (Pravilo, 31). A sveti Franjo Asiški (1182.-1226.) traži od članova svoga bratstva: „Ako tko oboli, ostala ga braća moraju posluživati kako bi željela da se njih poslužuje" (Prvotno pravilo, 6).
Ova Ijekaruša sastavljena je kao i većina drugih: podijeljena na članke koji počinju nazivom ili kratkim opisom neke bolesti, pa se onda opisuje što valja poduzeti u terapijske svrhe. Dijaloški oblik teksta (pitanje, odgovor pa recepti) odražava skolastičku metodu. Istodobno ova se Ijekaruša razlikuje od ostalih po iscrpnosti informacija i uputa koje pruža te po tome što uzima u obzir suvremena
otkrića i spoznaje medicinske znanosti. S više od tisuću recepata ova je knjiga namijenjena da bude prirućnik, tj. da se nađe pri ruci i konzultira kod raznih bolesti. Svima koji će je tako povremeno koristiti preporučuje se da ipak proćita-
ju ove uvodne napomene i pojmovnik (43 natuknice). Kazala na kraju knjige omogućuju da se predložene biljke i njihovi pripravci pronađu pomoću latinskih i hrvatskih naziva. U knjizi je u 14 gelina dan pučki prikaz 136 bolesti i stanja sa savjetima za ozdravljenje uz pomoć biljnih pripravaka i pravilne prehrane. U njima je preporučeno ukupno 246 biljaka s Ijekovitim djelovanjem, 52 gotova pripravka i 36 vrsta ulja: 156 biljaka za čaj i uvarak; četiri kave; 22 soka; devet vrsta Ijekovitih vina; 58 Ijekovitih vrsta voća i povrća za jelo; 25 vrsta kupki; pranja oparcima i
uvarcima; 84 čajne mješavine; 11 krema i masti; tri maske; 39 vrsta obloga; 26 iscjedina; savjeti za mućkanje uljem i za grgljanje s jednom otopinom, tri uvarka i jednim oparkom; terapija vlastitom krvlju; savjeti za pravilnu prehranu kod 99 dijagnoza; preporuke za poboljšanje higijene. Cilj je knjige očuvati i unaprijediti zdrav- Ije zdravih Ijudi, a ne samo pomoći liječenje oboljelih i osposobiti ih nakon pretrpljenih bolesti i ozljeda. Njezine preporuke mahom potječu iz drevnoga pučkoga umijeća liječenja, a dijelom spadaju u komplementarnu medicinu.
Tko bude čitao knjigu od korica do korica primijetit će određena ponavljanja. To je zato da bi većina čitatelja, koje u danom trenutku zanima samo određena bolest, imala sve na jednom mjestu.
Zadnji općeprihvaćeni latinski botanički naziv biljke i njezino najčešće korišteno hrvatsko pučko ime navode se prema bazi zagrebačkoga Botaničkoga zavoda Flora Croatica.