La Molnar

Odlomak:

Ja to nikad ne bih mogla, rekla je tijekom jedne od bezbroj kasnih večera jedna velika mamina kolegica. S čuđenjem, da, no istodobno i s divljenjem. Nećemo je imenovati. Velika je bila u svoje vrijeme i nije lijepo imenovati velike koji kažu da nešto ne mogu. Barem kad ih nema da to sami pojasne. Nije nikad takvo što vidjela, a kamoli da bi se sama u to upustila: da netko supijan, u gluho doba noći iz nekog dijela restorana podvikne – Daj Ave Mariju, majketi – a da netko tko je Primadonna u svjetskim razmjerima na taj podvik doista i ustane, pa i otpjeva željenu ariju!?

No… da, mama jest bila najveća Aida našeg doba, bila je Primadonna Assoluta, bila je La Molnar… Ali bila je i Lady Juke Box.

I upravo zbog toga, zbog tog neozbiljnog shvaćanja sebe, zbog sposobnosti da se bez ikakve pripreme upusti u pjevanje koje god arije, u kojim god uvjetima, u koje god doba dana. Ali nikad, nikad ime Lady Juke Box nije izgovoreno nikako, osim s ljubavlju i prisnošću. Svugdje u svijetu je bilo tako, pa i tamo gdje bi se najmanje očekivalo.

Tribunj je danas jedan od malih turističkih divova Jadrana. No tada, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bio je tek nebrušeni dijamant… Iznimno nebrušen. Najraznovrsniji kulturni djelatnici tadašnje države gotovo konspirativno su širili priču o ljepotama tog mjestašca, nagovarajući se međusobno na kupnju konobica u mjestu, ne bi li zajedno ljetovali u tom malom raju.

I doista, skupilo se tih sedamdesetih ono najbolje što je kultura tog doba imala za ponuditi – od slikara, glumaca, skladatelja, kipara, opernih pjevača, baletana… I svi su dovlačili svoje prijatelje i kolege iz svijeta, ne bi li i njih Tribunj hipnotizirao. I nikome nisu smetali magarci koji zorom bude sve žive i mrtve, rojevi muha, nedostatak kanalizacije, nepostojanje mjesta za izlazak. Sjedilo se po malim kalama, ispred konobica, tu se jelo, družilo, pjevalo…

Doduše, postojao je jedan riblji restoran. Skroman, nemoderan, jedini tada. Luna se zvao. Vlasnik se zvao Miro Unić, kog su sumještani zbog specifičnih crta lica zvali Grubi Miro. Moja majka ga je izluđivala zahtjevima za palačinke, ili sladoled. Prvo bi dobila porciju najmaštovitijih psovki, a onda bi joj Miro uvalio u ruke lonac s brašnom, vodom i čime već uz prijetnju: Ja ću ji ispeć, al Issami, tiš ji mutit! Ili bi se samo, a sve psujući, pokupio svojim Renaultom 4, da bi se za pola sata vratio s kantom sladoleda iz Vodica, uz proklinjući uzvik: “Na, jij!”

I tako, sve uz galamu i potoke vina svih boja, dok u to – za mamu rezervirano – gluho doba noći ne bi netko odnekud pijano isfrfljao: Daj Ave Mariju, majketi!

I tako iz noći u noć, iz ljeta u ljeto…

A onda, jednog je ljeta tu bila i ta, jedna od velikih maminih kolegica – taman su se ona i mama smjenjivale bile u Areni u Veroni pa, eto, navratile u Tribunj – i bio je u Luni, u velikom društvu i Drago Putniković, osnivač Šibenskog festivala djeteta u pratnji svog prijatelja iz pomorske policije, tadašnje milicije.

I kako je moja mama ustala jedne od tih noći, s namjerom da udovolji glazbenoj želji iz skrovitog kutka birtije, gospodin Drago ju je uhvatio za ruku: Ne, ovu večer nećete ovako!

Njegov prijatelj iz milicije je također ustao od stola i – uz smiješak i onaj karikirani policijski, „pođite s nama, gospođo“, uhvatio je pod ruku.

Otišli su njih troje tako, u tišini, i popeli se na usidreni patrolni brod. Supijano društvo u Luni nije znalo bi li se više smijalo toj sceni, ili šokiranoj kolegici. Ona nije mogla znati da je Drago Putniković čovjek teatra, ali ni nitko drugi u društvu nije znao da se Drago jako dobro razumije u akustiku.

Naložio je prijatelju iz policije da patrolni brod zaustavi nasuprot tribunjskog otočića, između dva škoja, i da ga usmjeri prema Tribunju, kao i da ugasi motore. Moju mamu je doveo na provu broda i ondje ju je ostavio:

Sad pjevajte, Ljiljana…

Ni jedno svjetlo, ni u jednoj kući nije zasvijetlilo.

U potpunom noćnom mraku, ljudi su u tišini jedan po jedan, izlazili iz kuća na rivu, ne bi li dočekali tu pjevanu molitvu svima im znanoj Gospi, zvonku a prišuljanu iz mraka pučine. Čak je i Grubi Miro pogasio svjetla u Luni.

Arija je završila i ljudi su, u mraku i, kako su i izlazili, jedan po jedan, u tišini, pošli natrag u svoje domove.

Trojac s broda vratio se u Lunu, a mamu je njezina strana prijateljica samo zagrlila: “Ja to nikad ne bih mogla…”

Luna je još tu, na stijenama. No veća je, s mnogo terasa. I Tribunj je veći, s mnogo konoba, kafića i restorana.

Gospodina Drage više nema, nema ni Grubog Mira.

Nema ni Lady Juke Box više. A s njom, utihnula je i Ave Maria u Tribunju.

I doista, nitko to nije mogao. Tako, kao mama, nitko ni neće moći.

Nikad više…