Dhamma-padam - Put ispravnosti

Sadržaj :

Čedomil Veljačić: Uvod

DHAMMA-PADAM

I Parovi /Yamaka-vaggo/

II Pažljivost /Appamada-vaggo/

III Misao /Citta-vaggo/

IV Cvijeće /Puppha-vaggo/

V Budala /Bala-vaggo/

VI Pametan čovjek /Pandita-vaggo/

VII Usavršeni /Arahanta-vaggo/

VIII Tisuće /Sahassa-vaggo/

IX Zlodjelo /Papa-vaggo/

X Batina /Danda-vaggo/

XI Starost /Đara-vaggo/

XII O samome sebi /Atta-vaggo/

XIII Svijet /Loka-vaggo/

XIV Budni /Buddha-vaggo/

XV Sreća /Sukha-vaggo/

XVI Prijatnost /Piya-vaggo/

XVII Gnjev /Kodha-vaggo/

XVIII Mane /Mala-vaggo/

XIX O pravedniku /Dhamatta-vaggo/

XX Put /Magga-vaggo/

XXI Razno /Pakinnaka-vaggo/

XXII Pakao /Niraya-vaggo/

XXIII Slon /Nagavaggo/

XXN Žeđa za životom /Tanha-vaggo/

XXV Isposnik /Bhikkhu-vaggo/

XXVI Brahmanski svećenik /Brahmana-vaggo/

Odlomak :

’’Čedomil Veljačić

UVOD

Dhamma-padu nazivamo antologijom buddhističke etike zato što se od ukupno 423 izreke u stihovima ove zbirke 152 nalaze u drugim djelima osnovne kanonske buddhističke književnosti, a neke se strofe nalaze i u drugim, kasnijim djelima buddhističke i ostale indijske klasične književnosti, među ostalim dvadesetak u Mahabharati. U tom smislu Dhamma-padam sadrži nesumnjivo najvažniji i najneposredniji dio učenja Gotame Buddhe kroz stoljeća i tisućljeća. (Buddho se rodio 563. g. pr.n.e. u Južnom Nepalu, u mjestu Kapilavatthu, manje od 200 kilometara sjeverno od Benaresa, a umro je 483. pr.n.e. u osamdesetoj godini, na povratku u svoj rodni kraj. Godine 1956. slavljena je 2500-godišnjica buddhizma.)

U “dugačkom govoru” koji opisuje posljednje razdoblje Buddhina putovanja (Maha-parinibbana-suttam u zbirci Digha-nikayo, 16) Buddho pita svoga najbližeg učenika Anandu: "Što još očekuje redovnička zajednica od mene?. . . Ja sam, uostalom, star, pod teretom godina, oronuo, ispunio sam svoje vrijeme. Osamdeset mi je godina. O Anando, ja sam kao stara kola, čije se osovine još drže povezane konopima. I tijelo Usavršenoga još korača kao da je povezano konopima. . .”

Jedan od prvih europskih prevodilaca, Max Müller, prevodi naslov ove antologije sa “Put kreposti” (“Path of virtue”), K. E. Neumann, prvi i najbolji estetski prijevod na njemački, sa “Put istine” (“Der Wahrheitspfad”). U pali jeziku originala pada znači “put”, a dhamma (sanskrit: dharma) označava Buddhinu nauku u cjelini. Osnovna buddhistička književnost, kanon na pali jeziku, vrlo je obimna, podijeljena na tri osnovna dijela: Ti-pitakam, “tri košare”:

- Vinaya-pitakam, djela koja se odnose na redovničku disciplinu Buddhine zajednice (sangho);

- Sutta-pitakam, glavni Buddhini govori koji izlažu njegovu pouku (desana) u proznim govorima i razgovorima (suttam) ili u stihovima (gatha);

- Abhidhamma-pitakam - sedam knjiga o kanonski sistematiziranim metafizičkim pitanjima. Naziv abhi-dhamma se može prevesti na grčki peri phainomena, a zbirka je dodata kanonu u vrijeme vladavine slavnog vladara Ašoke u 3. vijeku pr.n.e.

Dhamma-padam spada u Sutta-pitaku, središnju i najvažniju “košaru”, čiji su glavni dijelovi, svaki u nekoliko knjiga:

1) Digha-nikayo, zbirka od 34 “duga govora”, prosječno oko 20 stranica, 3 knjige.

2) Mađđhima-nikayo, 152 govora “srednje dužine”, 3 knjige.

3) Samyutta-nikayo, zbirka govora o povezanim temama, 5 knjiga.

4) Anguttara-nikayo, zbirka govora složenih po broju pojmovnih elemenata koje povezuje u razne strukturalne cjeline, od 1-11, 5 knjiga.

5) Kuddaka-nikayo, niz kraćih zbirki, među koje spada i Dhamma-padam. U istu skupinu zbirki spada i Sutta-nipato, “Splet pjesama”, povezanih ponekad i proznim dijelovima. U prvom dijelu te zbirke među najpoznatije buddhističke pjesničke tekstove spadaju poeme “Nosorog” i “Utihnuli mudrac” (muni). U Kuddaku spada i glavna zbirka indijskih priča uopće Đataka. To su 547 priča svrstanih oko teme Buddhinih prethodnih života. Teme su velikim dijelom starije od buddhizma. Jedna od više priča koje nalazimo i kod Ezopa je priča o magarcu u lavovskoj koži.

U Kuddaka-nikayu ubrajaju se također pjesme Buddhinih učenika i učenica Thera-gatha i Theri-gatha. Veći dio tih zbirki (bez ponavljanja) sa dodacima o njihovim životima i pojavama u drugim, proznim tekstovima (koji u strogom smislu nisu hagiografije) preveden je u mojoj knjizi “Pjesme prosjaka i prosjakinja” (Sarajevo, Logos, 1977).

Najbliže tim kanonskim zbirkama je djelo Milinda-pańha iz 2. st. pr.n.e., razgovori buddhističkog redovnika Nagasene sa grčko-baktrijskim vladarom Menandrom o filozofskim pitanjima dozrelim u to vrijeme.

Najugledniji komentator Ti-pitake bio je Buddhaghoša, koji je u 5. st.n.e. došao iz Indije u Sri Lanku. Njegovo je glavno sistematsko djelo Visuddhi-maggo, “Put pročišćenja”, do danas ostalo najmjerodavniji i najpotpuniji priručnik tzv. “buddhističke meditacije”. (Buddhistički termin za tu vrstu “pročišćenja” duha je bhavana, termin koji znači “njegu” ili “oplemenjivanje”, a nipošto tek “tehniku” ili tehnikalizaciju kako se danas najčešće i najpovršnije interpretiraju razne vrste yoge.

Dhamma-padam je bio prvi pali tekst objavljen u Europi. Objavio ga je uz latinski prijevod danski indolog V. Fausböll 1855. u Kopenhagenu. Prije spomenuto izdanje Maxa Müllera sa engleskim prijevodom izašlo je u Oxfordu 1881. kao deseti svezak čuvene zbirke “Sacred Books of the East”. Iste godine osnovano je u Londonu “The Pali Text Society” koje od tada do danas izdaje pali tekstove u originalu, prilagođene latinskom alfabetu kojim se štampaju i sanskritski tekstovi. Društvo je osnovao T. W. Rhys-Davids koji je kao engleski sudac živio godinama u engleskoj koloniji na Cejlonu. Društvo je do danas ostalo najvažnija naučna ustanova svoje vrste. Izdalo je oko 200 knjiga originalnih tekstova, mnoge i u obnovljenim izdanjima i prijevodima, te rječnik koji se smatra standardnim i do sada najpotpunijim. Povodom 2500-godišnjice buddhizma izdao je indijski učenjak i tadašnji obnovitelj najvećeg srednjovjekovnog buddhističkog univerziteta u Nalandi, Bhikkhu Kašjapa, cijeli kanon s osnovnim komentarskim djelima u 40 knjiga klasičnim staroindijskim pismom devanagari. Povodom novog koncila koji je tada održan u Burmi, objavljeno je i međunarodno izdanje istog materijala. Od kraja 19. vijeka ističu se do danas među estetski najljepšima prijevodi K. E. Neumanna na njemački. Njegov prijatelj i suradnik G. de Lorenzo iz Napulja objavio je u 20. vijeku neke osnovne tekstove na talijanskom jeziku. Za razliku od većine engleskih prijevoda De Lorenzov rad se ističe najizrazitijim podvlačenjem neposrednih estetskih prednosti Buddhina izvornog stila (osobito u svome osnovnom djelu “India e buddhismo antico”, 5. izd., Bari, 1926).

Od kasnijih prijevoda na engleski još je uvijek najpopularniji, najviše prevođen na druge jezike, S. Radhakrishnanov, već po bogatstvu komparativno-filozofskih usporedbi i uvodnog eseja povodom kojeg je 1938. primljen za člana Britanske Akademije, iako se tim povodom općenito zamjerio buddhističkom svijetu Azije zbog tipičnog hinduističkog svođenja buddhizma na zajedničke nazivnike vedante, priznate za prvobitnu nacionalnu filozofiju Indije. Šankara je (u 6. ili 8. st.n.e.) bio prisiljen da i sam kaže: “Ovako nije govorio Buddha.”

Od prijevoda na slavenske jezike poslije drugog svjetskog rata prvi je, koji mi je poznat, bio češki prijevod koji je u Pragu objavio poznati indolog V. Lesny 1946. Uskoro za tim, 1948. pojavilo se 2. izd. poljskog prijevoda prof. S. F. Michalskog “Sciezka Prawdy”. Ruski sam prijevod dobio tek oko 1960. od svjetski najpoznatijeg cejlonskog profesora palija G. P. Malalasekere, koji je u doba Hruščovljeve vlade bio ambasador u Moskvi, istovremeno sa Radhakrishnanom. Malalasekera je istovremeno predavao pali u moskovskoj Akademiji i tamo je sa svojim ruskim suradnicima obnovio još iz 19. vijeka svjetski čuvenu petrogradsku Bibliotheca Buddhica. Prva knjiga nove serije bio je prijevod Dhamma-pade, koja, koliko mi je poznato, ranije nije bila prevođena na ruski u cjelini. Za svog istovremenog službovanja u Moskvi Radhakrishnan je objavio (u Londonu) svoj uzorni prijevod “Principal Upanisads”. Malalasekera je pedesetih godina osnovao svjetsku organizaciju “World Fellowship of Buddhists”. Kao student u Londonu, oko 1920, bio je kolega i prijatelj s Pavlom Jevtićem, prvim jugoslavenskim redovno školovanim sanskritistom, koji je ostao poznat osobito po prvom prijevodu Bhagavad Gite.’’