Zbogom Berlinu

Knjiga ,,Zbogom Berlinu" sastoji se od 6 priča koje predstavljaju piščeva iskustva i doživljaje u vreme uspona nacizma u Nemačkoj.
U pričama upoznajemo Isherwoodovu gazdaricu gospođu Schroder koja u vreme krize živi u svojoj dnevnoj sobi dok ostale sobe izdaje ljudima različitih profesija.
Ona s nekom dozom divljenja prati boesmke živote svojih podstanara, ali će kasnije sa usponom nacizma s istim divljenjem i poštovanjem govoriti o Fireru i zaboraviti da je na prošlim izborima glasala za komuniste.
Isherwood provodi vreme sa komunistima, transvestitima u raznim berlinskim rupama, i sa Sally Bowles koja mu je dobra prijateljica i saputnik u istraživanju Berlina.
U pričama autor želi da pokaže postepenu transformaciju nemačkog društva sa dolaskom nacizma, širenje antisemitizma zbog shvatanja da su Jevreji krivi zbog ekonomske krize, i konačno Isherwoodovo napuštanje Berlina, grada kojeg više ne prepoznaje.

***
BERLINSKI DNEVNIK

[Jesen 1930.)

S mojeg prozora, duboka, impresivna, ogromna ulica. Podrumski dućani gdje svjetiljke gore po cio dan, u sjeni pročelja s kojih su se nadvili teški balkoni, prljave sadrene fasade urešene ispupčenim spiralnim omamentima i heraldičkim amblemima. Cijela je četvrt ovakva: jedna ulica vodi u drugu ulicu kuća koje su nalik pohabanim monumentalnim sefovima nakrcanim vrijednostima što su izgubile sjaj i rabljenim namještajem bankrotirane srednje klase.
Ja sam kamera s otvorenim zaslonom, posve pasivna, bilježim, ne mislim. Snimam muškarca koji se brije kraj prozora preko puta i ženu u kimonu dok pere kosu. Jednoga dana, sve će to morati biti razvijeno, pomno otisnuto, fiksirano.
U osam sati navečer vrata veže bit će zaključana. Djeca večeraju. Dućani su zatvoreni. Električni znak je upaIjen ponad noćnog zvonca malenoga hotela na uglu, gdje možete unajmiti sobu na sat. A uskoro će početi zviždanje. Mladići dozivaju svoje djevojke. Stojeći ondje dolje na studeni, zvižde prema osvijetljenim prozorima toplih soba gdje su kreveti već raspremljeni za noć. Hoće da ih se pusti unutra. Njihovi signali odjekuju niz dubinu šuplje ulice, lascivno, povjerljivo i žalosno. Zbog tog zviždanja ne ostaje mi se uvečer ovdje. Podsjeća me to da sam u stranom gradu, sam, daleko od doma. Katkad čvrsto odlučim da ne slušarn to, uzmem kakvu knjigu, pokušam čita ti. Ali uskoro, sigumo je da će se oglasiti nekakav zaziv, toliko prodoran, toliko ustrajan, toliko očajnički Ijudski, da naposljetku moram ustati i proviriti kroz rebrenice ne bih li se uvjerio da to nije - kao što jako dobro znam da nikako ne može biti - za mene.
* *
Vrlo neobičan vonj u ovoj sobi kad je peć naložena a prozor zatvoren; ne posve neugodan, neka mješavina tamjana i ustajalih žemlji. Visoka kaljeva peć, kričavo obojena, poput kakva oltara. Umivaonik nalik kakvu gotičkom svetištu. I kredenc je gotički, s izrezbarenim katedralskim prozorima: Bismarck i kralj Pruske licem u lice u vitraju. Moj najbolji stolac bio bi dobar za biskupsko prijestolje. U kutu tri lažne srednjovjekovne helebarde (od neke kazališne putujuće družine?) pričvršćene su za- jedno da tvore vješalicu za šešire. S vremena na vrijeme gospođica Schroeder odvije glave helebarda i uglača ih. Teške su i dovoljno oštre da ubiju.
Sve je u sobi takvo: nepotrebno čvrsto, abnormalno teško i opasno oštro. Ovdje, kod pisaćeg stola, suočen sam s falangom metalnih predmeta — par svijećnjaka oblikovanih poput isprepletenih zmija, pepeljara iz koje se pomaIja glava krokodila, nož za papir imitacija je firentinskoga bodeža, mjedeni delfin na vršku svojega repa drži malenu slomljenu zidnu uru. Što biva s takvim stvarima? Kako bi one ikada mogle biti uništene?


***