Zaman će svaki trud

Iz recenzija:

Knjiga Lahorke Plejić Poje ’’Zaman će svaki trud. Ranonovovjekovna satira na hrvatskom jeziku u Dubrovniku’’ obrađuje satirička djela dubrovačke književnosti nastala od kraja 15. do početka 19. stoljeća. Riječ je o mahom kraćim pjesničkim sastavcima (u Dubrovniku nema prozne satire!) u kojima se okušao znatan broj ranonovovjekovnih pisaca (Š. Menčetić, D. Ranjina, M. Ranjina, M. Vetranović, M. Kaboga, D. Zlatarić, P. Primović, V. Valović, M. Orbini, A. Kastratović, J. Palmotić, I. Đurđević, M. Bruerević, A. Pauli, A. Gleđević, F. Getaldić Kruhoradić, M. Zlatarić, Đ. Hidža te neki anonimni autori). Premda se autorica u istraživanjima ograničila na ranonovovjekovna satirička djela na hrvatskom jeziku, u radu se pojavljuju i usporedni osvrti na dubrovačku satiru na latinskom (I. Đurđević, B. Đorđić, Đ. Hidža) i talijanskom jeziku (S. Bobaljević, M. Kaboga).

Autorica problematizira uobičajeno shvaćanje satire prema kojemu satirički subjekt negativno vrednuje izabrani satirički objekt, koji je u pravilu povezan s društvenim kontekstom, pri čemu tekst u cjelini ima persuazivnu, katkad i didaktičku funkciju. Pritom najprije dovodi u pitanje identifikaciju subjekta satire s autorom satiričkog teksta, zatim ističe fikcijska/literarna obilježja satire i njenu autoreferencijalnost te napokon primjećuje da se satiričkim tekstom ne samo šibaju društveni poroci, nego katkad i promiču i učvršćuju predrasude o drugome.

Autorica dolazi do zanimljivih i kulturno-povijesno dalekosežnih zaključaka: primjerice, o sekularnim temeljima mizoginije u renesansnom dubrovačkom pjesništvu, o izrazitoj prevlasti “vanjskopolitičkih” tema nad “unutrašnjopolitičkima” u istodobnoj političkoj satiri, zatim o izostanku društvene satire u 17. st. te o slaboj zastupljenosti mizogine satire u isto vrijeme, ili pak o zaokupljenosti trivijalnim i svakodnevnim u satiričkom pjesništvu 18. st.

Davor Dukić

Opisujući tekstove nastale u razmaku od trista godina, autorica je u velikoj mjeri predstavila posebnosti kulture u kojima su ti tekstovi nastali, njezine autopredodžbe i heteropredodžbe koje su se petrificirale zahvaljujući, među ostalim, i satiričnim sastavcima, a istodobno je ukazala na promjene u dubrovačkoj kulturi, koje su se nužno reflektirale u satiri, i kad je o njezinu generičkom statusu riječ i kad je riječ o repertoaru tema i motiva. S druge strane, pažljiva analiza pjesničkih sastavaka omogućila je Lahorki Plejić Poje da iznese i neke zaključke o prirodi satire uopće, koji doduše stubokom ne mijenjaju dosadašnja znanja o tom žanru, ali ih upotpunjuju, ponekad redefiniraju. U svakom slučaju, istraživanja su rezultirala relevantnim zaključcima koje će ubuduće biti nužno akceptirati kad je o satiri i satiričnom riječ.

U hrvatskom književnopovijesnom studiju postoje lijepe interpretacije, primjerice, prigodnoga, ljubavnoga i religioznoga ranonovovjekovnog pjesništva. No iako se često ponavljalo da su stari Dubrovčani bili skloni satiri, iako su se satirički sastavci osobito isticali u opusu kojega pjesnika (Antuna Gleđevića, primjerice), iako je dakle postojao uvid u taj aspekt književnog stvaralaštva dubrovačkih pjesnika raznih vjekova, nitko se nije latio definirati korpus, analitički opisati pojedine sastavke i izvesti sintetske zaključke. Lahorka Plejić Poje obavila je tu zadaću, k tomu upravo uzorno. Pritom se podjednako valjano opremila i teorijskim i književnopovijesnim znanjima, što se vidi na svakoj stranici njezina rukopisa. Ono pak što treba osobito istaknuti jest odmjerenost u postavljanju pitanja i obrazlaganju tvrdnji. Njezino uporište međutim nikad nije teorija satire nego konkretno gradivo. Kad se tomu pridoda preglednost i postupnost u izlaganju te lakoća pisanja, mislim da je jasno zbog čega je knjiga ’’Zaman će svaki trud’’ vrijedan prilog poznavanju dubrovačke ranonovovjekovne književne kulture.

Milovan Tatarin