Vrijeme tišine

Odlomak:

Oglasio se telefon i začujem zvonjavu. Podignem slušali-cu. Ne razumijem dobro. Ostavim aparat. Kažem: “Amado-re”. Dođe sa svojim debelim usnama i javi se. Gledao sam kroz binokularni mikroskop i preparat se kanda nije dao rastumačiti. Pogledam ponovno: “Naravno, kancerozan”. No nakon mitoze plava se mrlja stala širiti. “I ove su žaru-lje pregorjele, Amadore.” Ne; zapravo je nagazio na kabel. “Uključi!” Razgovara preko telefona. “Amadore!” Tako de-beo, tako nasmiješen. Govori polako, gleda, vidi me. “Nema više.” “Više ih nema.” Gotovo je s miševima! Portret brada-tog muškarca preda mnom koji je sve vidio i koji je oslobo-dio iberski narod od njegove prirođene inferiornosti spram znanosti, s ispitivačkim pogledom i skamenjen, nadgleda pomanjkanje zamoraca.* Njegov uviđavan osmijeh oslobo-ditelj od inferiornosti objašnjava – razumije – nedostatak sredstava. Bijedni narode, bijedni narode. Tko će ikad više moći težiti nordijskoj nagradi, osmijehu visoka kralja, odlikovanju, situiranosti učenjaka koji na suhom poluotoku če-ka da urode plodom mozgovi i rijeke? Abnormalne mitoze, zgrušane u svojem kristaliću, nepokretne – one koje su po-kret sâm. – Amador, najprije nepokretan, spuštajući slušali-cu, smiješeći se, gledajući u mene, govoreći: “Presušilo!” Ali s osmijehom koji ide uz užinu, s debelim osmijehom. “Kak-ve čvalje, Amadore.” Toliko obećavajući soj MNA*. Ponovno zvoni telefon. Zanemarujem ga. “Zašto se smijete, Amado-re? Čemu se vi smijete?” Da, znam, dobro znam. Nema više miševa. Nikada, nikada, usprkos muškarcu sa slike i rije-kama što se gube u moru. Postoji mogućnost da se izgrade brane koje će zaustaviti tok voda. Ali što je sa slobodnim duhom? Vrelom invencija. Prodorno šnjofalo žive stvarno-sti sa skalpelom za pasom što proniče u ono što se komeša i otkriva ondje nešto što neiberske oči nikad nisu vidjele. Kao da se radi o borbi s bikovima. Kao da zamorca od bi-ka ne dijeli ništa, kao da mi još uvijek usprkos očaju, uspr-kos sredstvima. Taj kancerozni soj kupljen devizama što ih je dodijelio Monetarni institut**. Dopremljen iz rodnog mu Illinoisa. I sada, presušio. Amador se smiješi jer mu netko nešto govori preko telefona. Kako ćemo ikada, ako usto što smo nesposobniji, s uskom Camperovom linijom*** svojstve-nom iberskom čovjeku, sa smanjenom težinom mozga zbog jednolične prehrane sjetvenom kukavičicom, grahom, gra-holikom mahunarkom i zbog nedostatka proteina? Samo slanina, samo slanina i kaša. Za ljude poput Amadora, koji se smiju iako su tužni, znajući da nam izgubljeni zadnji miš soja MNA ukazuje da nikada, nikada istraživač pred viso-kim kraljem neće primiti pehar, lovor, zapaljenu baklju s ko-jom bi trčao pred tribinom nacija i obznanio neslućenu ve-ličinu koju ovdašnji narod osvoji u borbi s tom nespretnom mitozom što raste i uništava, jednako ovdje kao i u rodnom joj Illinoisu, svježe meso još uvijek ne klimakteričnih dama, čija periodično ispuštena krv još nije život, nego prijevara, prijevara. “Betrogene”*. Pobijeđena smrt. “Stani, uzmi crni prijamnik-odašiljač, zapovjedi odgovornom ministru, reci mu da istraživanje, o, Amadore, istraživanje valjda vrijedi jednog miša.**” Nemoj se više smijati i, nadasve, ne izbacuj te kapljice sline koje bacaju sumnju na tvoj odgoj i tvoju in-teligenciju. “Za rata smo jeli štakore. Meni su ti oni ukusniji od mačke. Mačke mi je dovde. Koliko smo mačaka smazali. Bili smo trojica. Lucio, Tik i moja malenkost.” Proteini za pothranjeni narod. Čije mitoze – ove normalne – oskudne, u trenutku migracije motoneurona prema korteksu, zbog nedostatka tih tvari šepaju i ginu, možda smanjuju svoj broj, možda se raspoređuju na ne baš uredan ili na nepot-pun način, možda nastavljaju kljaste, bez potrebnih grana-nja. I eto nas, nesposobni da otkrijemo uzroke destruktivne neoplazije. Amador me gleda. Vidi moje smiješno lice. To ga nasmijava. Na binokularnom mikroskopu, u nedostatku elektronskog jer nema sredstava, dok radim inventuru mon-struoznih jezgri, a Amador, već sa svojom zagasitosmeđom beretkom, još uvijek u svojoj bijeloj kuti odlazi iza, gdje za-vijaju tri žgoljava psa koja samo ponekad toliko uriniraju i mirišu tako intenzivno. Amador, koji želi dokrajčiti pse kako je dokrajčio soj, čeka zapovijed koju ja ne izdajem, nego gledam i slušam, želeći čuti što bi mi mogao reći da se izvučem iz ovoga. “Ima Tik”, kaže Amador. Pogrešno. Nije svaki miš kancerogen. Nije svaki miš soja rodnog mu Illino-isa, vješto odabrana između šesnaest tisuća sojeva, u prozir-nim laboratorijima sa svjetlucavim staklenim zidovima, s klimatizacijom samo za najbolji mišji život. Vješto odabra-na preko obitelji obduciranih miševa, sve dok se ne otkrije malena izraslina u preponama i u njoj zasađena misteriozna spontana smrt uništavateljica ne samo miševa. Plave midl-zapadne djevojke s obiljem bjelančevina tijekom razdoblja trudnoće njihovih majki švedskog ili saksonskog porijekla i kasnijeg dojenja i školovanja. Iako prekrasne, bez duha, ali nikad oligofrenične, s pravilnom migracijom neuroblasta do njihova uredna smještanja oko električnog mozga sa slo-ženim tkivima i lipidima, koji sada koriste da prebroje mito-ze u prozirnoj palači. Tako taj izolirani soj, sad istrijebljen zbog nedostatka vitamina, nakon što je potrošio na nj sreza-na sredstva Instituta. Miševi dovedeni iz rodnog im Illinoisa – mužjaci i ženke – spolovi odijeljeni da se izbjegnu nekon-trolirani prekobrojni snošaji. S dobro uređenim izazivanjem trudnoće. U klimatiziranim kutijama, avionom, uz znatan trošak deviza. I sada ih više nema, krenuli su umirati rit-mom bržim od ritma reprodukcije – bržim od ritma repro-dukcije! – a Amador se smije i kaže: “Ima Tik”. Tik je došao ovamo, u ovaj zrak zasićen mirisom psa koji zavija, a ne uri-nira. Kako ne urinira, žrtva svoga štetna afektivna naboja, pas se rješava svojih esencija preko znoja. Kako se znoji sa-mo kroz tabane na šapama, pas se rješava svog mirisa i pre-ko daha, s izbačenim jezikom tako postavljenim sa svrhom transpiracije. Kada se psa podvrgne operaciji i umetne mu se femur od polietilena i polivinila, on toliko pati da budi-mo zahvalni što – ovdje – sive nekancerozne djevice, neko-rištene, nikad seksualno zadovoljene, anglosaksonske, nepostoje da bace nezadovoljen gnjev na Prijatelje životinja. Inače ovdje nikad ne bi bilo istraživanja jer manjka naj-osnovnije. I mogućnosti da se ponovi nespretna gesta bra-datoga gospodina pred visokim kraljem bile bi ne samo pot-puno nepostojeće, kao sada, nego i krajnje ridikulozne, ne samo neslućene nego i groteskne. Više ne kao divovi namje-sto vjetrenjača, nego kao sablasti namjesto želja. Jer koga briga za pse? Kome smeta bol jednog psa kad ni njegovu majku ni najmanje ne brine? Prava je istina da to istraživa-nje polivinila ničim ne može uroditi jer su učenjaci, u pro-zirnim laboratorijima svih obrazovanih zemalja svijeta, do-kazali da vitalna tkiva psa ne trpe polivinil. Ali tko zna što može izdržati jedan ovdašnji pas, jedan pas koji ne urinira, jedan pas kojega Amador izdašno hrani suhim kruhom umočenim u vodu? Ne postoji mogućnost usporedbe i upravo zato Tik može imati ostatke soja. Moglo je doći do samo Amadoru znanih razmnožavanja i neobičnih križanja s miševima ili ženkama životinja bliske ili čak identične vr-ste. Odatle može iskrsnuti početak drugoga, još važnijeg ot-krića zbog kojega bi nam se švedski kralj naklonio govoreći na latinskom ili iskrivljenom engleskom s naglaskom midl-zapadne plavuše i uručio Amadoru – istom ovom Amado-ru, obučenom u prugastu pidžamu kad već nema za frak – ono žuđeno, jedinstveno. Tik će biti ondje sa svojim novim sojem dobivenim nakon teška promišljanja, nakon izračuna koeficijenata, crossing-overa i ustanovljavanja genskih ma-pa. Nakon implantacije kromomera u žlijezde slinovnice i presađivanja u one važne po kojima se prenosi život. Ama-dor zna da Tik ima MNA. Uvezeni Illinois mora da se nije sasvim izgubio.