Vapaj duše

Uvod :

Ova zbirka pjesama je nastavak zbirke pjesama „Duhovni lotos“. Zbog pojašnjenja samoga smisla pjesama dato je šire tumačenje ključnih riječi iz pjesama. Pjesme svoju inspiraciju i sadržaj crpe iz religije, filozofije i svakodnevne stvarnosti opterećene upravo manipulacijama u nauci, filozofiji i religiji. Nekada u davna vremena ova tri danas različita i često suprotstavljena područja bila su usko povezana kroz tumačenje i sam život ljudske vrste ili bolje rečeno kroz razvoj ljudske svjesnosti. Danas je došlo do odvojenosti i potpuno materijalističkog tumačenja često i u samoj religiji. Treba naglasiti da se religija poziva na duhovnost koju tumači (iz neznanja ili manipulativno) kroz materijalističko viđenje stvarnosti. Sam je čovjek duhovno biće koje se u materijalnoj egzistenciji po učenju zapadno ezoterične škole sastoji od pet tijela: fizičkog, eteričnog, astralnog, mentalnog i kauzalnog ili uzročnog tijela. Svi ovi nazivi vuku porijeklo iz starijih učenja: staroegipatskog i još starijeg vedskog učenja. U pjesmama korištene su riječi na sanskrtu i zapadne ezoterijske škole uz objašnjenja u prilogu. Na svom putu razvoja, duša u odvojenosti od Stvoritelja, Ukupne svjesnosti, Parabrahmana (različiti nazivi za opći naziv Boga, a ima ih tisuće imena) putuje kroz sedam dimenzija koje nisu strogo odvojene do kraja pete dimenzije kad nastaje prijelaz u šestu duhovnu i sedmu čisto Božansku dimenziju. Prva dimenzija su minerali, druga dimenzija su biljke i životinje. Čovjek živi u trećoj dimenziji. Prve tri dimenzije čovjek percipira kao fizičku stvarnost. Četvrtu i petu dimenziju prosječan čovjek može djelomično vidjeti kroz san, a duhovno napredni i na javi, ali takvih čistih stvorenja vrlo je malo. Čovjek četvrtu i petu dimenziju zbog nesavršenih osjetila doživljava kao duhovne dimenzije iako su one fizičke, samo energetski rjeđe. Postoje osobe koje se bave raznim nedozvoljenim radnjama i koje uspostavljaju kontakte sa jednim od bića iz niže četvrte dimenzije koje kolokvijalno nazivamo demonima. Kako su ta bića iz niže četvrte dimenzije znatno naprednija u tehničkom smislu razvoja, a po njihovoj želji su i nevidljiva za ljudska bića, koriste svoje moći za vladanje nad ljudima i koriste ljudsku energiju i emocije stvorene na strahu kao hranu. Zavedeni, zastrašeni ljudi, neki svjesno (sluge demona) i većina (programirani) služe zla bića koja iz svojih egzistencijalnih potreba stoje na putu razvoja svijesti ljudskih bića i sprečavaju na sve moguće načine razvoj svijesti kod čovjeka i podizanja na više dimenzije. Manipulacije se vrše kroz sve vrste djelatnosti čovjeka; fizičke i misaone. Postoje i naprednija bića četvrte dimenzije koje pomažu čovjeku u njegovom razvoju svijesti, ali samo na njegovu molbu ili ako je generalno ugrožena ljudska vrsta. Razvijenijim bićima iz četvrte i viših dimenzija kozmičkim zakonima je zabranjeno intervenirati nad nižim bićima, jedino je dozvoljeno pomagati u izvanrednim okolnostima kada je ugrožen njihov opstanak. U takvim okolnostima često dolazi i do ratova između polubogova i demona, na višim razinama, pa i u samoj trećoj dimenziji što je i opisano u prastarim spisima najstarijih uređenih društava. Suprotnosti dobra i zla i niz drugih suprotnosti predstavljaju dvojnosti materijalnog svijeta između kojih je stalna borba. Takva borba se odvija i u samome čovjeku isto kao borba dobra i zla, a projicira se i u vanjski svijet kroz ratove, nepravdu i sve ostalo što doživljavamo kao manifestaciju zla. U suštini to je borba programiranih nagona i superega (seksa i morala), borba različitih identifikacijskih objekata (tata, mama), borba religijskih koncepata (bog, đavo), borba vlastitih slika o sebi (dobar i loš ja). Na putu svjesnosti ta unutrašnja borba u čovjeku odnosno polaritet se sve više gubi i on postaje samoovladana osoba sa sveobuhvatnim uvidom u prošlost, sadašnjost i budućnost. Razvoj na materijalnoj razini kroz materijalne dimenzije karakterizira da uvijek višu dimenziju u odnosu na svoj razvoj to živo biće doživljava kao vrijeme i njen razvoj se odvija na putu od točke A do točke B u određenom vremenu. Duhovne osobe koje su se izdigle na približno duhovne dimenzije gube osjećaj za vrijeme i sve doživljaje imaju u jednome trenutku. Njihov razvoj je vertikalan ili duhovni napredak za razliku od horizontalnog ili materijalističkog. Današnja religija se predstavlja kao duhovni vodič ljudima koji žive u neznanju. Za čovjeka sve što svojim osjetilima ne može vidjeti ili čuti se predstavlja kao nadnaravno, duhovno ili demonsko. Zapadne religije; kršćanstvo i islam četvrtu i petu dimenziju prikazuju kao duhovne iako su one kao što smo naveli materijalne, samo energetski rjeđe. U tim dimenzijama je smješten Raj i Pakao. To se može uvjetno reći jer su to dimenzije koje su vezane za našu svijest, za uzročno posljedični zakon karme. Čovjek nakon fizičkog odlaska ili odbacivanja fizičkog tijela u zavisnosti od svjesnosti ili čistoći duše odbacuje i ostala tijela sve do kauzalnog ili uzročnog tijela koje sadrži pročišćeni ego (sutratma, sanskrtski j.). Kada je duša potpuno pročišćena odbacuje i peto tijelo i prelazi u šestu duhovnu dimenziju, stapa se sa Ukupnom Svjesnošću zadržavajući svoj identitet, kao kap vode u oceanu, ovdje se radi o Vječnom blaženstvu (ananda, san. j.), iz kojeg se potpuno pročišćena duša ne vraća. Iz materijalističkog Raja duša se nakon iscrpljenih zasluga vraća u fiziko tijelo (sthula sarira, san. j.), tijelo karmičkih zasluga i želja. Materijalistička nauka i sama je dogmatična i ne dozvoljava izlete izvan za čovjeka vidljivog spektra. Sama nauka došla je do granice kada više ne može smisleno objasniti ni osnovne fizičke zakone a kamoli nekakve psihološke poremećaje kod čovjeka koji se i dalje iz neznanja uzroka poremećaja na eteričnom ili astralnom tijelu koje može nositi kao posljedicu i iz prošlih života, liječi samo fizičko tijelo najčešće sintetički proizvedenim medikamentima, što za posljedicu ima da ga ti takozvani vrhunski doktori i stručnjaci u tom području kako oni u žargonu kažu „potapaju“ tako da jadnik ostaje i bez i malo svijesti koju je imao. Takvih primjera ima i u povijesti, antropologiji i drugim istraživanjima koje izučavaju razvoj čovjeka gdje se inzistira na ograničenom periodu razvoja ljudske vrste po Darwinovom modelu prirodne selekcije, što je već bezbroj puta dokazano kao manipulativno i ograničeno shvaćanje razvoja čovjeka. Čovjek po svom genetskom materijalu vuče korijene iz vanzemaljskih civilizacija, znači da je potomak naprednih vrsta koji je na planeti Zemlji zarobljen bez svijesti o svom fizičkom i duhovnom porijeklu. Školstvo, crkva, naučne institucije su centri za programiranje čovjeka, a ne za edukaciju i da mu se pomogne da stekne svjesnost. Čovjek se ne uči već programira da bude poslušni rob nabijen emocijama kroz razne namještene stresne situacije u običnom životu (hrana, zabava, bolesti) ili globalno kroz ratove, ekonomske krize, stvaranje velikih religija i manipulativna tumačenja svetih spisa kroz čisto dogmatski pristup. Sva područja vezana za čovjeka su uglavnom vezana za patnju ili samog čovjeka, ili bića iz okoline koje čovjek naziva životinjama. Hrana čovjeka danas je najčešće životinjskog porijekla. Čovjek se hrani na boli drugog bića koje je ubijeno i kao lešina „ukusno“ obrađena služi čovjeku - zvijeri kao hrana. Ako životinje jedu životinje nazivaju se zvijerima. Kako onda nazvati čovjeka koji je još krvoločniji prema tim nesretnim životinjama. Seks kao osnova produženja ljuske vrste iskorišten je kao industrija poroka, patološke nastranosti i najgore moguće degradacije čovjeka kao svjesnog bića koje bi trebalo imati dušu Božjeg porijekla. Zabava, sport i druge aktivnosti čovjeka pretvorene su u industriju koja uništava čovjeka kao svjesno samostalno, samo misleće biće. Čovjek se utapa u masovnosti, postaje ovca koja ne bleji već govori i pjeva. Ljude više ne uče, već ih dresiraju kao životinje. Za ovaj fenomen grčki filozofi Aristotel je još davno rekao da je čovjek politička misleća životinja. U ovako bolesnom društvu ove pjesme su kao epitaf, kao krik da se probudi u čovjek iskra koja teži ka svjesnosti. Pjesme nemaju svrhu umjetničke forme već vapaj za istinom, skidanju blata sa očiju. Ove pjesme predstavljaju kompilaciju već izrečenih misli u različitim vremenima. Možda najbolje to oslikavaju misli Michel de Montaignea: „Ja sam ovdje samo načinio buket od ubranih cvjetova, i nisam donio ništa svoje osim uzice kojom su povezani.“

Autor