Umbrijska sunčanica i druge pjesme

Iz recenzije :

’’Nakon nekoliko iznimno uspjelih zbirki poezije, pa ustrajnoga antologičarskog, kritičarskog i prevodilačkog rada, Miloš Đurđevićnapisao je novu knjigu poezije, oslanjajući se donekle na iskustva svojih prethodnih knjiga, ali i iskoračujući velikim korakom u dosad neistražene predjele jezika i teksta, onako kako su to činili američki pjesnici s kraja prošlog stoljeća, ali ne zaboravljajući niti najbolje stranice hrvatske književne tradicije. Umbrijske sunčanice i druge pjesme knjiga je koja produbljuje naše recepcijsko polje i uvlači nas u svoje tijelo poput magme, ili živog pijeska, a da pritom ne osjećamo potrebu za pružanjem otpora. Dok većina suvremenih pjesnika nastoji što dublje zagrabiti u prodručje stvarnosti, dotle Đurđević sve dublje uranja u jezik i njegov „metafikcijski“ background, ispisujući poeziju lišenu senzacije i ekscesa, dakle, posve dukčiju od onoga što trendovska zanovijetanja nastoje promaknuti na pijedestal živoga. Upravo takvim izborom Đurđević se pokazuje kao jedno od najvitalnijih mjesta ne samo suvremene poezijer, nego i suvremene hrvatske književnosti. U svakom slučaju, riječ je o doista zanimljivom iskoraku u suvremenoj hrvatskoj poeziji.

Tutte le direzioni libra Miloša Đurđevića ukazuju na to da svi putevi vode u rime. Verige stiha čak i kad se čini da je slobodan, oslobođen, na jedan prekrasno redundantan način upozoravaju: imamo sjajnog pjesnika. Da je pjesniku potrebna vlastita soba i malo pinke u džepu da na miru napiše knjigu, potvrda je “Umbrijska sunčanica”. Za naše prilike neuobičajeno seljen po više nego zasluženim stipendijama, od Italije do Amerike, Od Umrbije & Arezza do Iowe & Citya, Đurđević je živi dokaz da se u pisca treba ulagati. Ono što su boravci u samoći i među svojima (potonje je opet nekovrsni prostor produktivne tišine i mira) autoru omogućili, je kontinuitet nasušan za pisanje. Rezultat je pred nama: savršeno strukturirana knjiga kojoj ni najzločestiji čitač ne može naći niti najmanjeg nedostatka. Knjiga koja, kad dođe pod oko kritičara i ovome ulije nadu da sav taj trud, svo to od samog sebe ukradeno vrijeme uloženo na sustavno čitanje, nije uzalud.

Pet ciklusa knjige, pet su malih dovršenih knjiga (»malih kutija«) od kojih bi Miloš, da je američki pisac, slobodno mogao složiti pet chapbookova, ali ovako je bolje. Osnovni motiv cjeline rukopisa je zamišljen, samo naoko kontradiktoran, spoj simbola nomadizma i ukorijenjenosti. I dok snatri u sobi pod prozorom koje “cvrčci… pale svoje motorine”, i dok tražeći “bolji život” gleda kako će umaći/ne-umaći Taliji koja mu veže kravatu od omče, a sve za vratno sidro, dok luta stradama sunca i sunčanica, vrlo lirski, katkad i sollpsistički putnik kao da zrcali Odisejevu dilemu: kako biti sve u svemu uvijek negdje drugdje i kako se pritom skućiti u svijetu… a sve to na putu za doma. Đurđevićeva knjiga poetizacija je lirsko-filozofsijskog koncepta Lucia Dalle koji u pjesmi o kapetanu Odiseju, naglašava kako ovaj, nakon deset godina mora, tako žarko želi doma na Itaku. A zašto? Pa, jer je uz more.

Usidrenost i nomadizam pretječu se u knjizi. Humor i ironija velikog Slamniga lirski je adaptirana potka za pjesničko i motivsko pripetavanje s osobnim poetikama Wilbura, Pinskog, Dayrusheve, Casgionea, Spensera… i drugih živih epitafa. “Dok škljoca(m) bez zvuka” lirsko ja se pita hoće li “njezino ime” udvojit i njega? Čemu, kad udvajati ne treba; osim u osvrtu na stih o koji se pjesma oslanja i koji kaže “One day I wrote her name upon the strand”. A, kad putuje brzo, Miloš to radi ne mičući se iz tradicije i literature. Poput nekog novog Dantea-u-petoj-brzini ispisuje motivski palimpsest u kojemu se Maddalena iz Dooma, takmiči s Pietrom (della) Francescom, papom Grgurom…Šimunom i Lovrom… tako invocirajući estetsku i emotivnu aparaturu potrebnu za nastanak ovako čvrstog i gusto isprepletenog teksta. Znamo priču o desetorici mladih koji su u samu zoru Renesanse skrenuli s glavne ceste talijanske književnosti na kojoj je šef prometne bio Dante i počinili estetsko-prometni prekršaj koji je ostao zapamćen kao Dekameron. Sličan pozitivan skandal suvremene poezije ova je knjiga. Toliko dobra, da je kao i pisara-namjernika koji njome luta i bilježi, zapravo zasad nemamo gdje svrstati. Osim u prostore osobne poetike Miloša Đurđevića. Ili, ako baš netko inzistira, stavit ćemo ju “s ove i one strane sredine dana… nasamo!”’’

Nikola Petković