Trava i korov

KUĆA KOJA JE OTPUTOVALA U AMERIKU
Uvod u sportske i druge igre
Sport i politika

Kada bi me netko prisilio da napišem hrestomatiju vlastita odrastanja, u kojoj bih popisao sve one lijepe stranice knjiga s kojima sam rastao i postajao čovjek, stvar bi možda bila gotova dok lupneš dlanom o dlan. Sva bi moja klinačka lektira stala na papirić istrgnut iz malog Lipa Mill bloka, kakvih se u ladici kuhinjskog stola moje bake moglo naći napretek. Na tom bi popisu bilo nešto malo obligatne lektire, pročitane nevoljko, katkad do pola, katkad od pola, potom dva do tri uzorita, ali kraća romana, što domaćih, što stranih pisaca, pročitanih mami za volju, pet ili šest uvezanih rotoromana iz pera Karla Maya, što sam ih posuđivao od susjedova sina Borisa Vlahovića, nekoliko svezaka Gričke vještice, iz bakine privatne biblioteke, te dva poglavlja Van de Veldeove knjige Savršen brak, koja na posve smušen i nepraktičan način, uz primjenu zamršenoga latinskog nazivlja, govori o tehnologiji spolnoga čina u svrhu reprodukcije, ali i osobnih uživanja. Ovo potonje, lako je razabrati, na tom bi popisu predstavljalo jedini slučaj nonfiction štiva, u koje sam se odvažio upustiti u razdoblju kratkih hlačica. Kako mislim da jako umna i stručna riječ "hrestomatija" ne razumijeva žanr stripa, na tom se papiriću ne bi našla sva ona uzbudljiva djela iz Petka, Mickey stripa, Plavog vjesnika, Kekeca i sličnih izdanja. O Politikinom zabavniku da i ne govorim, budući da ga zbog delikatnosti političkog trenutka ne bih smio ni spomenuti. Jer, mogao bi mi tkogod s punim pravom reći:


"Dok su drugi robijali za Hrvatsku, ti si čitao Mikija, Šilju, Paju Patka, Hromog Dabu i drugo velikosrpsko smeće!".
Ovaj bi kratki uvod htio kazati samo toliko da mojim najranijim životnim razdobljem ni na koji način nisu upravIjala djela lijepe književnosti, pa je tim začudnije što sam se u zrelim godinama uspio oformiti u blockbuster pisca, čije naklade već ozbiljno prijete da prijeđu vrtoglavih tisuću primjeraka po naslovu, i za kojim doslovno luduje nekoliko provincijskih knjižničarki, inače, usidjelica po vokaciji. O tome kako sam tijekom plodne i uspješne karijere uspio podijeliti desetak autograma (neke i kao kreditni jamac!) te se dva puta kao inicijali G. T. pojavio u križaljkama skandinavkama, da i ne govorim. No, ako je čovjek "prazna ploča" po kojoj pišu drugi, koristeći razne pisaljke, od lijepe riječi pa sve do pendreka, tada je neki vrag morao temeljitije utjecati i na moje odrastanje, odnosno presuditi na koji ću se način, iz ćelavog kretena koji vrišti u ajpindeklu, prometnuti u samostalnu jedinku koja ima stav, karakter i životni pogled. Kada uprem oči u te davne i mutne godine, počesto mi se učini da je to ponajprije bio sport, te da sam upravo s njim, u onom dugom razdoblju od prvog koraka pa do prvog brijanja, nekako najintimnije dmgovao. Tu stvar nije osobito teško dokazati. Uz nešto malo retoričke i interpretacijske vještine, lako je pokazati da su već ti prvi koraci odvažan ekskurs u sportske, odnosno atletske vode, da je bježanje pred psima iz susjedstva čista srednjometraška aktivnost, da veranje po visokoj kruški ili orahu nalikuje gimnastičkoj ekshibiciji, te da je u klinačkoj tučnjavi oko toga na kome je red za vožnju biciklom nekovrsni arhetip boksa, odnosno one vještine koja se, zahvaljujući suptilnim fizionomijama Tysona, Hollyfielda i drugih majstora, i danas naziva plemenitom.
Ali, opisati svoju osobnu sportsku biografiju, ili pisati o sportskom razvoju onako općenito, danas je veoma težak i nezahvalan zadatak, ponajprije zbog toga što se dmštvena funkcija tog fenomena radikalno izmijenila. Toliko


radikalno, da bismo mime duše mogli kazati kako između Sušnjeve zlatne europske medalje i ispadanja ovih današnjih osamstometraša u prvom krugu, nema ni esencijalne srodnosti niti kriterija za usporedbu. Ako je onaj klub, čije mrsko ime podsjeća na uređaj za napajanje akumulatora, osvojio Kup velesajamskih gradova u nogometu, onda je to bilo samo stoga što je na njega izvršen golem totalitaristički pritisak grozne države jednopartijskog monopola, ili stoga što Radnički iz Niša trenutno nije imao velesajam, temeljem kojega bi on bio prvi, dok danas, u sretnim vremenima demokracije što se razgranala i rascvala na sve strane, Croatia i Hajduk mogu mime duše, ako im se baš hoće, ispasti već u prvom kolu i time dokazati kako živimo u svijetu u kojem nikakvi bolesni partijski komiteti ne mogu tražiti od sportaša da ispunjavaju njihove megalomanske želje i snove. Koja će to politička instanca našem slalomašu zabraniti da padne već nakon prvih vrata, i koji će to komitet naribati nos našem maratoncu zato što je skrenuo sa staze i izgubio se u šumi?
Sada vam vjerojatno polako postaje jasno što želim kazati. Sport iz moje rane mladosti bio je u velikoj mjeri nakazne naravi, jer je svojom tobožnjom međunarodnom izvrsnošću trebao neutralizirati sve defekte jednopartijske diktature. Pune zatvore političkih neistomišljenika trebala je nekako ublažiti zlatna medalja u ženskoj odbojci, dok se nepostojanje građanskih sloboda i demokracije općenito najlakše prikrivalo svjetskim rekordom plivačke štafete četiri puta sto mješovito. Dakle, bolesni komunistički režimi, kojima smo i sami toliko dugo vremena pripadali, očajnički su se trudili da uspjesima na sportskom polju podignu vlastiti rating, i tako se pokažu normalnom svijetu u što boljem svjetlu.