Ti nevjerojatni ljevaci

Cjeloviti program psihološko-edukacijskog praćenja djece ljevaka.

Knjiga je namijenjena psiholozima, logopedima, učiteljima, odgojiteljima, roditeljima i svima onima koje zabrinjavaju problemi djece ljevaka. Po prvi put daju se konkretne preporuke roditeljima i jedinstveni psihološko-edukacijski PROGRAM VJEŽBI za kvalitetan rad s djetetom ljevakom kod kuće, u vrtiću, školi i sa stručnjakom (psihologom i logopedom), uz detaljne opise stotina vježbi koje pomažu malom ljevaku da se snalazi u svijetu dešnjaka i prevlada eventualne poteškoće u učenju i životu općenito.

• Koje su osobitosti razvoja djece ljevaka?
• Kako su te osobitosti povezane s ustrojstvom i funkcioniranjem njihova mozga?
• S kakvim se teškoćama susreću djeca ljevaci i kako ih prevladati?
• Kako pomoći malom ljevaku da se bolje orijentira u prostoru i vremenu, te da lakše ovlada čitanjem, pisanjem i računanjem?
• Kako mu pomoći da postane spretniji i okretniji, te da lakše rukuje olovkom?

Fenomen ljevaštva još uvijek izaziva podosta pitanja i nedoumica jer djeca ljevaci doista mogu demonstrirati poprilično egzotičnu sliku razvoja. Oni su doista zadivljujući i neobični. Znanstvenicima postavljaju zagonetke i nerado im otkrivaju svoje tajne. Knjiga je namijenjena psiholozima, logopedima, učiteljima, odgojiteljima, roditeljima i svima onima koje zabrinjavaju problemi djece ljevaka. U njoj se razmatraju najčešća pitanja o atipičnom razvoju djece ljevaka, o specifičnom funkcioniranju njihova mozga i tumače praktična rješenja za situacije koje se mnogima na prvi pogled čine bezizlaznima. No najvažnije, po prvi put daju konkretne preporuke roditeljima i jedinstveni, cjeloviti psihološko-edukacijski PROGRAM VJEŽBI za kvalitetan rad s djetetom ljevakom kod kuće, u vrtiću, školi i sa stručnjakom (psihologom i logopedom), uz detaljne opise stotina vježbi koje pomažu malom ljevaku da se snalazi u svijetu dešnjaka i prevlada eventualne poteškoće u učenju i životu općenito.

Cjeloviti interdisciplinarni program psihološko-edukacijskog praćenja djece ljevaka opisan u ovoj knjizi sadrži blokove vježbi koje su namijenjene razvoju voljne samoregulacije, vještina pažnje i prevladavanju motoričkih stereotipa, razvoju logičko-pojmovnog mišljenja, korekciji i razvoju djetetova neuropsihosomatskog statusa, optimizaciji jezika, govora, čitanja i pisanja u interakciji s drugim psihičkim procesima, razvoj predodžbi o prostoru i vremenu, slušne i vizualne percepcije, somatognostičkih i taktilno-kinestetičkih funkcija, vještina crtanja i konstruiranja, logičko-gramatičkih «kvaziprostornih» jezičnih konstrukcija i dr.
Program kombinira neuropsihološku prevenciju, habilitaciju i korekciju, senzomotoričku integraciju (svih senzornih i motoričkih sustava) i logopedske intervencije.
Između ostalog, u knjizi se potanko opisuje inovacijski autorski program „Dupini“ koji je nastao u suradnji neuropsihologa i logopeda, i koji uspješno kombinira logopedske i neuropsihološke intervencije.
Sve su vježbe detaljno opisane, ilustrirane i spremne su za korištenje u radu s djecom, individualno i u skupinama.
Osim kao razvojno-korekcijski, program se može koristiti i u preventivne svrhe, u višemjesečnom radu s djecom ljevacima u predškolskoj dobi, tijekom pripreme za školovanje, kao i tijekom školovanja.


Sadržaj

Predgovor
Poglavlje 1. Osnovna neuropsihološka načela razvojnih procesa
Poglavlje 2. Zakon «zrcala»: zagledajte se u svoje dijete
Poglavlje 3. Fenomen ljevaštva s pozicije neuropsihologije
Atipija psihičkog razvoja
Poglavlje 4. Veliki trikovi malih ljevaka
Razvoj voljne samoregulacije
Vještine pažnje i prevladavanje motoričkih stereotipa
Konkurirajuće radnje
Detekcija pogrešaka
Uzročno-posljedični odnosi
Višeznačnost i hijerarhija pojmova. Poopćavajuća funkcija riječi
Poglavlje 5. „Nos je digao, a rep nije pao“
Korekcija i habilitacija neuropsihosomatskog statusa
Disanje
Masaža i samomasaža
Istezanja
Razvoj i korekcija osnovnih senzomotoričkih interakcija
Pokreti očima
Opći motorički repertoar
Poglavlje 6. Ne požurujte ljevaka!
Optimizacija jezično-govornih procesa u interakciji s drugim psihičkim procesima
Senzomotorička integracija
Melodija pokreta, spretnost, preciznost
Optimizacija jezično-govornih procesa, pisanja i čitanja
Poglavlje 7. Zagonetni prostor ljevaka
Razvoj prostornih predodžbi
Somatognostičke i taktilno-kinestetičke funkcije
Vizualna percepcija
Crtež, konstruiranje i preslikavanje
Logičko-gramatičke «kvaziprostorne» jezične konstrukcije
Pogovor


Iz knjige:

Iz poglavlja 4. Veliki trikovi malih ljevaka

Stvarnost izgleda tako da praktički sva djeca ljevaci posjeduju golemu, gotovo mističnu voljnu kontrolu nad svojom psihičkom aktivnošću. Njihova nevjerojatna sposobnost spontanog (bez potrebe za dugim učenjem) konstruiranja prilično složenih programa ponašanja – svojstvo je kojim ih je obdarila priroda.
Najvjerojatnije je da ga je evolucija tisućljećima brusila kao adaptacijski mehanizam. On se u ljevaka razvio kao protuteža prije spomenutim „osjetljivim“ točkama njihove moždane organizacije.
U mnogim slučajevima oni postižu potrebne rezultate zaobilaznim putem, pronalazeći katkad potpuno nezamisliva vanjska i unutarnja sredstva, koja im omogućuju da alternativno, bez oslonca na primarni psihološki čimbenik (ako je on nedovoljno razvijen), rješavaju probleme koji inače izravno ovise o tom čimbeniku. Pritom je svaki put proces takvog posrednog djelovanja apsolutno nepredvidljiv.
Najslikovitiji primjer takvog „zaobilaznog puta“ koji se često susreće, ali me svaki put neizmjerno iznenađuje, govor je mnogih malih ljevaka. Svima je jasno da je razvoj djetetova govora nezamisliv bez dovoljnog potencijala glasovnog razlikovanja – fonematskog čimbenika i sposobnosti izgovora glasova (slogova i riječi) – kinestetičkog i kinetičkog čimbenika govora. Jednako veliko značenje na prvih stadijima ontogeneze ima memorijski čimbenik. Dijete mora čvrsto zapamtiti zvučanje i način izgovora pojedinih glasova i njihovih kombinacija. Postupno se opseg slušno-verbalnog pamćenja proširuje, dijete počinje ponavljati pojedine riječi, a zatim ih spaja u rečenice. Počinju se aktivirati govorni čimbenici složenijeg stupnja organizacije, naprimjer, normativni (imenovanje), kvaziprostorni (logičko-gramatičke konstrukcije tipa „prije – poslije“, „iznad – ispod“), itd. Tako se korak po korak iz neprekidne međusobne interakcije subjektivnih psiholoških preduvjeta (resursa), kao i interakcije s govorom odraslih osoba, oblikuje se djetetov samostalni govor.
Ako si taj proces vizualiziramo, sličan je prirodnom rastu cvijeta iz sjemenke stavljene u tlo koja prvo treba proklijati, pa razviti stabljiku, nakon čega se pojavljuju listovi, onda pupoljci i, napokon, dolazi cvatnja.
U nekih malih ljevaka taj se proces može odvijati posve osobito. Nastavljajući našu analogiju, možemo ga asocirati s cvijetom koji je odmah procvao, za jednu noć, izravno iz tla. Ta djeca mogu dovoljno dugo šutjeti ili nerazumljivo brbljati i onda odjednom (u pravilu, u dobi od 3 godine) progovaraju odmah dugim, gramatički oblikovanim rečenicama na razini govora odrasle osobe. Štoviše, njihov govor zvuči „odraslo“ kako intonacijski, tako i sadržajno.
Kako mi je ispričala jedna baka, njezina unuka koja je šutjela do dvije i pol godine (uz sve znakove teškog zaostajanja u razvoju govora), jednog je lijepog dana izišla van, namrštila se onako neponovljivo kako to samo mala djevojčica može i odmahnuvši ručicom izgovorila: „Fuj, kako je velika prašina!“; i prema bakinim riječima „već deset godina nitko ne uspijeva zaustaviti njezin verbalni vatromet“.
U pravilu, mame se u početku čude kada ih pitamo tko u obitelji govori „na isti način“. No pritom u nevjerici odmah ukazuju na izvor: tata, djed, starija sestra… Katkad kategorički odgovaraju: „Nitko“. Sebe, naravno, zaboravljaju (jer se ne čuju) i djeluju iznimno zadovoljno kada se nakon slušanja audiosnimke vlastitog govora, uvjeravaju da je njihovo vlastito čedo potpuno, do najmanjih sitnica, pokupilo njihov stil vođenja razgovora.
Maleni ljevaci su veličanstveni imitatori i iluzionisti. Izvana njihov govor izgleda prekrasno, no pokušajte provjeriti u njih već spomenuti fonematski sluh, sposobnosti artikulacije, pitajte što znači pojedina riječ, itd. Rezultat je, u pravilu, žalostan. Ispada da oni percipiraju, pohranjuju i koriste tuđi govor globalno, čitavim blokovima, takoreći bez nepotrebnih detalja. Detalji se pojavljuju poslije, kada situacija školovanja zahtijeva dovoljnu formiranost svakog od tih psiholoških čimbenika, a ne samo vještinu „održavanja razgovora“.
Isti slučaj moguć je i s čitanjem. Četverogodišnji ljevak s lakoćom prepričava cijele stranice teksta koji je „pročitao“, a poslije se ispostavlja da ne poznaje nijedno pojedino slovo. Pitamo se, tko ga je poučio „globalnom čitanju“? Tko je poučio šestogodišnjeg dječaka da ispravno u sebi rješava složene matematičke zadatke, a pritom je on brkao i okretao u pisanju slične brojke, oduzimao je iz donjeg reda gornji, a samu riječ „zadatak“ pisao je kao „ktdz“, odnosno zrcalno i s izostavljanjem svih samoglasnika?
Mislim da se odgovor krije u fenomenalnoj hiperfunkciji mozga ljevaka u području realizacije imitativnih sposobnosti i u fenomenu predviđanja (anticipacije) koji se inače zove intuicija. Svatko od nas određenoj mjeri posjeduje taj skup urođenih mehanizama ljudskog ponašanja. Bez njega nije moguće nikakvo učenje, nikakva prilagodba promjenljivim uvjetima vanjskog svijeta, i to ne samo za dijete, nego i za odrasle osobe.
No u desnoruke populacije te kvalitete rijetko izlaze u prvi plan. U djece dešnjaka one su u ravnini s ostalim psihološkim čimbenicima, a s odrastanjem se posve povlače u drugi plan u odnosu na ostale čimbenike. U ljevaka one mogu doživotno ostati na prvom mjestu, ako ih, naravno, odrasla okolina mudro i korektno pospješuje.
Ne zalazeći u dubinske neuropsihološke mehanizme te pojave (koji djelomično uopće nikome nisu poznati, a oni koji su poznati tražili bi pisanje cijelog znanstvenog traktata), spomenimo tek da se njihova zagonetka krije u specifičnoj moždanoj organizaciji psihičke aktivnosti ljevaka. Očigledno je da za ulogu glavnog lika u tom scenariju pretendiraju: funkcionalno „oslobođena“, prema svom statusu „globalistička“ desna hemisfera i supkortikalne strukture mozga koje u ljevaka rade sinkrono s prednjim (čeonim) dijelovima kore.
Za nas je u kontekstu o kojem ovdje raspravljamo presudno upravo posljednje. Ako funkcioniranje supkortikalnih struktura ljevaka neprekidno aktivira prednje dijelove mozga, oni ne mogu a da se ne razvijaju mnogo intenzivnije nego što je to slučaj u ontogenezi dešnjaka. A to pak znači da se oni ranije i potpunije uključuju u aktualizaciju svoje glavne funkcije – osiguravanje voljne samoregulacije. No to ne znači da će se sadržajno, kvalitetno ispunjavanje voljne samoregulacije odvijati uz veće sudjelovanje razvojno ranijih, arhaičnijih (to jest prije svega „supkortikalnih“ prema svojoj moždanoj organizaciji) načina reagiranja. Takve i jesu sposobnosti imitacije, intuicije, orijentacije na „šesto čulo“, mnogokontekstne, mnogoznačne percepcije svakog objekta (kao i manipuliranje njima) i mnogo toga drugoga, što je toliko specifično za dječju dob.
Radi primjera, sjetimo se sljedećeg: svim normalnim odraslim ljudima stoljećima je bilo kristalno jasno da je vrijeme sat koji stoji na kaminu. No vječno mladom, poput svih genijalaca, Albertu Einsteinu to se nije samo učinilo neočiglednim, nego i apsolutno nekorektno postavljanim pitanjem. Kako je to završilo, znamo: iako mislim da je on nastavio koristiti sat za njegovu svakodnevnu namjenu.
Obratimo se razmatranju konkretnih primjera neuobičajenog pristupa malih ljevaka rješavanju vlastitih problema. Navodim ih ne samo (i ne toliko) zato da pokažem djeca ljevaci pronalaze izlaz iz (za njih) bezizlaznih situacija. Mnogo su zanimljivija, prema mojem mišljenju, pitanja “zašto?“ i “u koju svrhu“ oni to čine.
Najvjerojatnije je da bi se rješenje te zagonetke trebalo skrivati u području specifičnosti njihove sfere motivacije i potreba, čiji su temeljni parametri svima nama zadani genetski. Mislim da „mistična“ otkrića malih ljevaka imaju posve „zemaljsko“ porijeklo i vuku korijene iz hiperfunkcije onih nagonskih oblika ponašanja koji se u etologiji zovu „potrebe za samorazvojem“. Ta hipoteza zahtijeva opsežno znanstveno istraživanje. No njezinu valjanost moguće je već danas ilustrirati nekolicinom primjera.
Na savjetovanje je došla V. I. (7 godina), učenica prvog razreda. Njezine je roditelje zabrinjavala neuobičajen način usvajanja školskog gradiva, izmišljanje vlastitih načina obavljanja zadataka. Ispitivanje pokazuje stabilno ljevaštvo, iako mnoge svakodnevne radnje dijete izvodi kako desnom, tako i lijevom rukom. Baka s majčine strane je ljevakinja i, kako o njoj govori sama djevojčica, „sve radi kroz um“.
Sklonost da u svemu traži i uspostavlja logičke veze zapaža se i u V. I., što naravno uzrokuje određenu usporenost. Neuropsihološko ispitivanje pokazuje da u djevojčice u prvi plan istupa nedovoljna razvijenost prostornih predodžbi koja se očituje na različite načine: zrcalnost u pisanju, u crtežima, u određivanju vremena na satu, sklonost analiziranju svakog materijala (uključujući i čitanje teksta ili tumačenje stripova) zdesna ulijevo. Prisutne su generalizirane dismetrije (nepoštivanje proporcija, nemogućnost pravilne procjene i prikaza veličine, itd.). Djevojčica teško pamti stihove i općenito riječi koje nisu međusobno povezane smislom.
Međutim sve navedene probleme V. I. može prevladavati samostalno, uz povećanu kontrolu nad vlastitom aktivnošću. Evo što je ispričala: „Ustala sam iz kreveta. Bio je mrak, ali nije mi se spavalo. Pogledala sam na sat u kuhinji: bilo je tri sata i pet minuta. Učinilo mi se da sam pogrešno shvatila vrijeme jer su u zgradi nasuprot još bila upaljena svjetla. Tiho sam otišla u sobu k roditeljima i pogledala na digitalni sat sa svjetlećim brojkama – bio je jedan sat i dvadeset minuta. Vratila sam se u kuhinju da riješim problem s kazaljkama. Ispalo je da sam prvi put jednostavno pobrkala veliku i malu kazaljku, trebalo bi ih docrtati“.
Kako bismo do kraja shvatili sav patos „zaobilaznog puta“ trebamo znati kakve goleme prepreke stoje pred malim ljevacima (gotovo cijeli život), kada trebaju pročitati vrijeme na analognom satu. Udaljimo se nakratko od te djevojčice i navedimo nekoliko primjera (djeca u dobi od 8 do 14 godina): u gornjem je redu objektivno vrijeme, a u donjem – odgovor ljevaka.

Objektivno vrijeme 9 sati i 5 minuta 10 minuta do 9 4 sata i 10 minuta
Odgovori ljevaka 12 sati i 30 minuta 20 minuta do 11… ili 10 10 minuta do 6

Taj se popis može nastaviti unedogled. No osnovno što „smeta“ djeci ljevacima nije samo „zrcalna“ percepcija jedne ili obje kazaljke, nego i netočnosti – ono što se u neuropsihologiji zovu metričke pogreške – određivanje vremena s razlikom od 10 do 15 minuta (jasno je da se to odnosi i na kazaljku koja pokazuje sate).
No vratimo se našoj djevojčici. Na sličan način ona prevladava i ostale „prepreke“ na svom putu.
S lakoćom pamti nizove riječi označavajući ih nekakvim oznakama. Ako to ne smije činiti otvoreno na papiru, oznake stavlja u sebi. Mnogi od vas vjerojatno su čitali o fenomenima eidetskog ili fotografskog pamćenja, kada je osoba sposobna zapamtiti ogromnu količinu riječi ili brojeva, mentalno označavajući svaku riječ ili broj posebnim oznakama. U našem slučaju dijete je samostalno izumilo taj poznati način povećanja učinkovitosti pamćenja.
V. I. je otkrila i način borbe sa „zrcalnošću“ u pisanju. Zapamtila je prostorni položaj gotovo svih slova povezujući ih s poznatim predmetima. Ako se i dalje pojavljuje teškoća ili nesigurnost – ona gleda u abecedu kako treba napisati pojedino slovo.
Nemogućnost ili teškoće prikazivanja oblika ili prostorne perspektive u crtežima djevojčica prevladava višestrukim korištenjem boja, njihovih kombinacija i mnoštvom konkretnih detalja.

* * *
Sljedeći primjer je A. S. (9 godina). Na prvom ispitivanju ustanovila sam potpunu neformiranost svih vrsta prostornih predodžbi i posljedičnu odsutnost elementarnih vještina računanja (budući da se posljednje u procesu razvoja oslanja upravo na prostorne i kvaziprostorne karike psihičke aktivnosti).
Predložila sam joj specijalne razvojne vježbe. No nakon nekog vremena A. S. je došla na novo ispitivanje (na vlastitu inicijativu) i vrlo je detaljno objasnila kako joj je „dosadilo stalno sve brkati“.
Ona je „shvatila da je lijevo tamo gdje je lijeva ruka, a ta ruka svira akorde na klaviru“. To znači da je dijete samostalno našlo vanjske oslonce i na njihovom je temelju izgradilo vlastito prostorno polje. Specijalno ispitivanje pokazalo je da je dalje na tom planu sve bilo u redu: formiranje vještine računanja i drugih bliskih operacija odvijalo se uobičajenim putem, s osloncem na u tom slučaju neophodne prostorne čimbenike.

* * *

D. N. (7 godina) kojem učiteljica nije davala jedinice iz jezika jer „takve pogreške ne postoje“. A među pogreškama je bilo potpuno nerazlikovanje granica između riječi, zamjena potrebnih slova zrcalnima ili međusobno miješanje slova koja se razlikuju svojim prostornim položajem, naprimjer, d – b, g – b. Dječak je odlučio učiti sve riječi napamet, a poslije ih je pisao po sjećanju.
Tako je dijete zaobilazeći nerazvijenost prostornog i fonološkog čimbenika, koji se u ljevaka formiraju sa zakašnjenjem (neuropsihološko ispitivanije pokazalo je deficitarnost upravo tih karika), razvilo vlastiti način pisanja. Pisanje je za njega bilo sustav slika koje se oslanjaju na vizualno-memorijske sinteze, odnosno kao da je u svojoj ontogenezi ponovilo razvoj pisanja u drevnog čovjeka.

* * *

L. P. (8 godina), koji je sve riječi pisao spojeno, uopće bez ikakvih razmaka, nakon pola godine mučenja prionuo je proučavanju morfologije riječi, zatim je obradio etimološki rječnik, a potom i lingvistički, te je na potpuno zaprepaštenje svoje mame počeo pisati bez ijedne pogreške.

* * *

R. E. je u dobi od pet godina odlučio do najmanjih detalja obraditi za njega važan znanstveni problem pa su mu roditelji, potpuno izmučeni njegovim beskrajnim pitanjima, objasnili (našalili su se!), da se svi podaci koji ga zanimaju u punom opsegu nalaze u enciklopediji. Budući da mali ljevaci rješavaju svoje probleme ozbiljno i temeljito, R. E. je pitao kako se tamo može pronaći potrebna riječ. Objasnili su mu metodu korištenja rječnika.
Idućeg je dana dijete sjedilo pred otvorenom enciklopedijom, a pokraj je ležao telefonski imenik. Dječak nije znao čitati, a ni abeceda, naravno, nije bila automatizirana… Iz svih mogućih varijanti dječak je odabrao onu najoptimalniju u odnosu na prikaz abecede. Trebamo dodati da je na ideju korištenja telefonskog imenika kao oslonca, kako se poslije ispostavilo, došao sasvim sam, u dobi od svega 5 godina!

* * *

A. L. je sa svojih osamnaest godina lijevom rukom pisala kaligrafski, no s pet pogrešaka u svakoj riječi, a desnom rukom – apsolutno nečitko, mnoga slova zrcalno, ali bez ijedne pravopisne pogreške. Djevojka je sanjala o upisu na filološki fakultet Moskovskog državnog sveučilišta…
Nakon što je razmotrila sve moguće varijante, odabrala je za nju jedinu moguću. Zajedno s nastavnikom slovo po slovo napisala je deset sastavaka koji su bili tematski najvjerojatniji kao ispitni. Zatim je svaki od njih čisto vizualno naučila napamet. Jedan od tekstova dobro joj je došao na ispitu. Djevojka ga se prisjećala riječ po riječ i zapisivala lijevom rukom… Pet godina poslije postala je diplomirani filolog.

Možemo, dakle, s većom dozom vjerojatnosti govoriti o tome da se sâmo Kao što su navedeni primjeri pokazali, djeca ljevaci u procesu razvoja angažiraju maksimum vanjskih, voljnih sredstava za ovladavanje onim radnjama koje se u dešnjaka, kao što je poznato, formiraju prirodno, neovisno o njihovoj želji i volji, jednostavno prema određenim psihološkim zakonima.
Ljevak kao da svaki put izumljuje, štoviše, na fantastičan (izvana) način iznalazi vlastiti put konstruiranja i ovladavanja svijetom dešnjaka. Istraživanja odraslih ljevorukih osoba otvoreno naglašavaju činjenicu da je angažiranje voljnih, osviještenih sredstava tijekom odvijanja mnogih vrsta psihičkih aktivnosti – specifična karakteristika ljevaka kao populacije i ne ovisi o njihovoj dobi.
U njih se, za razliku od dešnjaka, ne izgrađuje stabilno onaj psihološki sloj utvrđenih vještina i automatizama koji omogućuje funkcioniranje u vanjskom svijetu, a da u velikoj mjeri ne razmišljamo: „Hm, kako bi to trebalo učiniti?“, odnosno bez angažiranja dodatnih osviještenih sredstava. Upravo zato, podižući dijete ljevaka, potrebno mu je pomoći da izvana maksimalno automatizira što je moguće više svakodnevnih radnji.
Tako se naučiti (jednostavno promatrajući vas) koristiti žlicu, iglu za šivanje, škare, kist, igle za pletenje, vezati vezice na cipelama, rukovati poplunom i navlakom za poplun, itd. Bolje je odmah uzeti njegove ruke u svoje i nekoliko puta zajedno s njim ponoviti traženi pokret. Želite li naučiti ljevaka da pliva stilom delfin ili kraul (igra nogomet, tenis, pleše)? Izvrsno! Mama „upravlja“ njegovim rukama, tata – nogama. Samo prethodno vježbajte malo sami, kako biste sinkronizirati vlastite pokrete.
Isto se odnosi na pisanje slova, brojki i na crtanje. Ne zahtijevajte od malog ljevaka da nešto nacrta promatrajući uzorak. Bit će bolje ako preko uzorka stavite prozirni papir i precrtate zajedno s njim (poslije će on to napraviti sam) nekoliko puta traženi uzorak. Ili, obratno, upotrijebite papir za kopiranje i zatim pokažite djetetu kakva se lijepa slika pojavila na donjem listu papira.
Vaš zadatak je doslovce natjerati djetetovo tijelo da zapamti pojedinu radnju, uzajaman položaj prstiju ruku, nogu, torza i glave u svakom konkretnom slučaju. Ljevacima će, osim tablice množenja, biti korisno učenje napamet i tablice zbrajanja. Iz daljnjih opisa bit će jasno što njima predstavlja računanje. Tablica zbrajanja omogućuje ljevacima da uštede vrijeme.
Kada šećete s malim ljevakom u šumi, dajte mu da pomiriše, opipa i, ako je moguće, kuša različite trave, cvijeće, gljive, koru drveća. I tek poslije, oslanjajući se na nastale osjetilne dojmove, objasnite mu što je tim biljkama zajedničko i čime se razlikuju.
Vrlo često, rukovodeći se vlastitim viđenjem svijeta, mali ljevaci izgrađuju takve misaone konstrukcije koje zaprepašćuju svojom netrivijalnošću (što je divno), no izravno pokazuju da je cjelovita slika svijeta u njih, blago rečeno, daleko od općeprihvaćene. A pritom su prisiljeni živjeti u svijetu dešnjaka.
Tako je Ž. S. (6 godina), razvrstavajući na ispitivanju različite slikovne kartice, stavila zajedno «šestar» i «đurđicu» uz tumačenje da su oboje „…poput kolibice“. Na skeptičnu grimasu neuropsihologa ona je (uz ništa manje skeptičnu grimasu) odgovorila: „Pa naravno, đurđica ide uz tratinčicu, a šestar uz ravnalo, ali to je dosadno…“. Budući da ju je za mjesec dana čekao razgovor za upis u školu, zamolila sam Ž. da se barem tamo „dosađuje i odgovori na sva pitanja ’onako kako treba’“.
U bîti, mnogo od toga što je maloprije opisano, spada u osobe. U ljevaka je ona, u pravilu, nezamisliva, čudesno neuobičajena. No nažalost, oni je ne koriste uvijek s pravilnom namjenom. A i rezultati nisu baš uvijek onakvi kakvima bi ih željeli vidjeti odrasli ljudi. Dijete pritom ne shvaća što se opet ne sviđa njegovoj okolini. Posljedično, naš je zadatak pomoći mu da se snađe u svakodnevnom životu i da se jednostavno prilagodi svijetu dešnjaka. Upravo zato da bismo pomogli djeci ljevacima da usvoje logiku mišljenja i zaključivanja dešnjaka, preporučuje se da ih malo zabavimo određenim vježbama (igrama).
No prvo iznesimo primjedbu da se neophodnost voljne samoregulacije vlastitog ponašanja koja je toliko hiperrazvijena u ljevaka i koja se ne poklapa uvijek s općeprihvaćenim gledištem, očituje (u većoj ili manjoj mjeri) baš u svemu.
Stvaranje programa, predviđanje rezultata njegova ostvarivanja, postavljanje ciljeva i zadaća, određivanje načina njihova izvršavanja, neprekidna samokontrola, samoocjenjivanje i pravovremena operativna korekcija – obavezni su uvjeti adekvatnosti bilo koje aktivnosti.
Pokretačka snaga našeg ponašanja su aktualne potrebe, no ono što organizira cjeloviti neuropsihosomatski sustav čovjeka (prije svega mozak) jest željeni rezultat. Rezultat koji željno iščekujemo i predosjećamo, tjera nas da pravovremeno reagiramo na bilo koje unutarnje i vanjske promjene. Upravo on usmjerava svrhovito aktivno ponašanje na osnovi mehanizama predviđanja budućnosti ili akceptora rezultata djelovanja.
I svaki se pojedini segment našeg cjelovitog, čini se, nepodjeljivog procesa ponašanja završava kada se događa uspoređivanje željenog rezultata s postignutim, odnosno ocjenjivanje i kontrola. Iz te točke izgrađuje se sljedeći program (ili potprogram), postavljaju se novi ciljevi, zadaće, itd., iako smo rijetko svjesni postojanja cijele te dramaturgije. U neuroznanostima to se zove aktualizacija funkcionalnih sustava (P. K. Anohin, A. R. Lurija i dr.).
Upravo je takav modus vivendi (način života) naše psihičke aktivnosti koji predodređuje njezin modus operandi (način djelovanja). Zato bi u djeteta trebalo postupno formirati sve te korake i sredstva njihove realizacije. O tome se već mnogo govorilo u poglavlju posvećenom „zakonu zrcala“. Ovdje razmatramo konkretnije preporuke.
Očigledno je da je ostvarivanje svih tih zadaća moguće samo tako da se započne od mehaničkog primanja i izvršavanja strogo zadane detaljne upute (demonstracije) od strane odrasle osobe, s postupnim prijelazom na zajedničko stvaranje programa djelovanja. Posljednje podrazumijeva određivanje potpuno jasnog cilja programa, razmatranje mogućih (željenih i ne toliko željenih) posljedica, načina njihova postizanja (ili naprotiv, smanjivanja) i, naposljetku, na svakom koraku, kontrolu nad postignutim rezultatima.
Razumljivo je da bi, što je dijete mlađe, uputa trebala biti detaljnija i jasnija (uz vrlo poželjnu demonstraciju uživo), kao i obrazlaganje svih koraka djelovanja. Važno je shvaćati razliku između programa „Čini kako želiš“ i „Čini točno tako“; „Baci loptu u zid“ i „Pogodi loptom u crveni krug (cilj!) na zidu“.
Jedan od tisućljećima brušenih trikova za „obuzdavanje“ vlastite brzopletosti jest pravilo: „Prije nego što odgovoriš, broji do 10“. Ono bi trebalo ući u svakodnevnu naviku. Jednako tako i mudri savjeti i zakoni: „Prelazeći ulicu…“, „Jutro je pametnije od večeri“, „Tvoja sloboda završava tamo gdje počinje sloboda druge osobe“, „Ne budi lava dok spava“, „Kolikogod je stvar korisna, neznalica si ako joj ne znaš cijenu…“, itd.
Spominjući ih ne upuštamo se u moralna i etička tumačenja. Sve nabrojeno nije ni dobro, ni loše. To su „truizmi“ – povijesno nastale istine, stoljećima provjereni kanoni, „sigurnosne zone“ i modeli najadekvatnijeg, adaptivnog ljudskog ponašanja. Što veći broj njih dijete primjenjuje, to će lakše prevladavati velike i male prepreke na svom životnom putu. Ali bolje ih je ne nuditi dosađujući mu „kategoričkim imperativima“, nego usput, u svakodnevnom životu, na konkretnim primjerima, kako vlastitih tako i djetetovih uzleta i padova.
Za razvoj voljne samoregulacije na svim su koracima od strane odrasle osobe razrađene optimalne upute, koje podrazumijevaju postupno formiranje sposobnosti stvaranja vlastitog, cjelovitog i neproturječnog programa ponašanja u djeteta. Dalje će ono početi primjenjivati usvojeni algoritam u svrhu planiranja i procjenjivanja djelovanja drugih (vršnjaka, roditelja, psihologa), a tek poslije – samostalno izgrađivati i regulirati vlastito djelovanje. Najvažniji ishod razvoja funkcije voljne samoregulacije i samokontrole u djece jest usvajanje vještine automatskog postavljanja i odgovaranja na pitanja „zašto?“ i „s kojom svrhom? (neovisno o situaciji)“.