Stotinu Tisuća Kraljevstava

Yeine Darr je izgnanica poreklom sa varvarskog Severa i jedna od naslednica prestola Stotinu Tisuća Kraljevstava. U prelepom i magičnom gradu Nebo, Yeine će se naći usred nemilosrdne borbe za presto i moć...

***

PRVO POGLAVLJE: Djed
Nisam kao što sam nekad bila. Oni su mi to učinili, razlomili me i iščupali mi srce. Više ne znam tko sam. Moram se pokušati sjetiti.
*
Moj narod pripovijeda priče o noći kada sam se rodila. Govore da je moja majka usred trudova prekrižila noge i svom se snagom borila da me ne donese na svijet. Svejedno sam se rodila, naravno; prirodu se ne može zaustaviti. Ali ne čudi me što je pokušala. Moja je majka bila nasljednica Aramerija. Održavao se bal za niže plemstvo — takve stvari održavaju se jedanput svakoga desetljeća kao
jeftina utjeha za njihovo samopoštovanje. Moj se otac usudio zamoliti moju majku za ples; ona se udostojila pristati. Često sam se pitala što li je on te noći rekao i učinio da se ona tako silno zaljubila u njega, jer na kraju se odrekla svojega položaja kako bi bila s njim. Od toga se mogu presti veličanstvene priče, zar ne? Vrlo romantično. U pričama takav par živi sretno do kraja života. Priče ne kažu što se dogodi kad se pritom uvrijedi najmoćnija obitelj na svijetu.
No, zanijela sam se. Tko sam ja ono? Ah, da. Zovem se Yeine. Po navadi svojega naroda ja sam Yeine dau she Kinneth tai wer Somem kanna Darre, što znači da sam kći Kinnet- hina i da se moje pleme, dio naroda darskoga, zove Somem. Plemena nam u današnje vrijeme ne znače mnogo, ali prije Rata bogova
bila su važnija. Devetnaest mi je godina. Također sam, ili sam to barem bila,
poglavica svojega naroda, ennu. Prema aramerijskoj navadi, a to je navada rase Amn od koje oni potječu, ja sam barunica Yeine Darr. Mjesec dana nakon što mi je umrla majka dobila sam poruku od svojega djeda Dekarte Aramerija, kojom me pozvao da posjetim obiteljsko sjedište. Budući da se pozivi Aramerija ne odbijaju,
krenula sam na put. Putovala sam gotovo tri mjeseca, od Dalekosjevernog kontinenta do Senma, preko Mora pokajanja. Unatoč relativnu siromaštvu Dara, putovala sam cijelim putem ormjeno, prvo nosiljkom pa oceanskim brodom, i na kraju u konjskoj zaprezi s vozačem. To nije bio moj izbor. Ratničko vijeće Darra, koje je gajilo prilično očajnu nadu da ću moći povratiti dobru volju Aramerija, smatralo je da će ta razmetljivost pomoći. Svi znaju da Amni poštuju pokazivanje bogatstva. Tako opremljena stigla sam na svoje odredište tik prije zimskog
solsticija. A kad je vozač zaustavio kočiju na brijegu izvan grada, navodno da napoji konje, ali vjerojatnije zato što je bio domaći i volio je promatrati strance kako zure, prvi sam put ugledala srce.
Na Dalekom Sjeveru slavna je jedna ruža. (Ovo nije skretanje s teme.) Zove se ruža oltarsuknja. Ne samo što joj se latice otvaraju u bljesku biserne bjeline, već često propupa nepotpun dodatni cvijet pri dnu njezine stapke. U svojem najcjenjenijem obliku oltarsuknja dobiva sloj preraslih latica koje prekrivaju tlo. Dva cvijeta cvatu zajedno, sjemenosna glava i suknja, krasota gore i dolje.
Ovo je grad zvan Nebo. Na tlu, rasut preko male planine ili prevelika brijega, okružen visokim zidovima, sve višim redovima bedema, sve sjajno i bijelo prema zapovijedi Aramerija. Iznad grada, manja ali sjajnija, blještavih zidova povremeno zastrtih nakupinama oblaka, bila je palača - također zvana Nebo, i to možda s boljim razlogom. Znala sam da jc ondje i stup, nemoguće tanak stup koji drži tu masivnu građevinu, ali iz daljine ga nisam mogla razaznati. Palaća je lebdjela iznad grada, povezana duhom, i jedno i drugo tako nezemaljski prelijepo da mi je pri pogledu zastao dah. Oltarsuknja je neprocjenjiva jer ju je teško dobiti. Njezini najslavniji cvjetovi potpuno su urođeni; nastala je kao deformacija koja se nekom lukavom uzgajivaču ućinila korisnom. Miris primarnog cvijeta, nama sladak, kukcima je ćini se odvratan; te se ruže mora oprašivati ručno. Drugi cvijet crpi hranjive tvari ključne za plodnost biljke. Sjeme im je rijetko, a za svako koje izraste u savršenu oltarsuknju deset drugih postanu biljke koje se mora uništiti
jer su toliko ružne.
Pred vratima Neba (palače) poslali su me drugamo, premda ne iz razloga koje bih očekivala. Moj djed čini se nije bio ondje. Ostavio je upute za slučaj da stignem.
Nebo je dom Aramerija; ondje se posao nikad ne obavlja. To je zato što, službeno, oni ne vladaju svijetom. To čini Konzorcij plemića, s dobrodušnom pomoći Reda Itempasova. Konzorcij se sastaje u Salonu, golemoj, dostojanstvenoj zgradi — bijelih zidova, naravno - koja čuči u grupi službenih zgrada pri dnu palače. Vrlo je impresivan, a bio bi još impresivniji da ne leži tako usred otmjene sjene Neba. Ušla sam i predstavila se osoblju Konzorcija, na što su me svi pogledali vrlo iznenađeno, ali pristojno. Jedan od njih - pomoćni vrlo niska statusa, shvatila sam — poslan je da me otprati do središnje prostorije u kojoj je današnja sjednica već odavno počela. Kao pripadnica nižeg plemstva oduvijek sam mogla dolaziti na okupljanja Konzorcija, ali nikad mi se to nije činilo važnim.

****