Skrivena Europa

Zbirka putopisa.

Odlomak:

Šta se dogodi kada u Parizu ne vidite ništa od Pariza, kada sa dobrim prijateljem podelite čašu vina u slovačkom selu, kada sretnete pijanog Bugarina koji pada sa bicikla? Videćete da ljudi koje srećemo na putovanjima u sebi nose najmanje po jedan roman i da događaji koje ne doživimo kada ostanemo kod kuće ostaju neispričani i kao takvi postaju deo zaborava.

Najljepši grad na svijetu

Možete li smisliti koji vam je najljepši grad koji ste posjetili? Po kojem bih kriteriju uopće mogao početi tako slagati gradove i što je to što jedan grad čini lijepim? Jesu li to zgrade ili ljudi, parkovi ili raspored, događaji ili duh grada?

Po čemu mi je Plovdiv ljepši od jednoga Rima? Ili Dubrovnik od Bratislave? Što je to u Krakowu što me očaralo? Društvo s kojim sam bio, pa bi mi boravak i u Sisku bio romantično zadovoljavajući, iako Sisak sam po sebi nema nekih posebnih čari?

Zbilja, ta Granada mi je pri vrhu, kao i London, Dubrovnik i Plovdiv, Firenca i Konstanz. No, stoji i pitanje, bi li mi pri vrhu bio Rim da sam ga imao priliku detaljnije upoznati, ili da sam već zreliji, stariji boravio u njemu. Ili bi mi pri vrhu bio Lisabon da sam ga posjetio?

Tri jezera

U ljeto 2017. posjetio sam tri velika jezera: Bodensee, Chiemsee i Balaton. Pokušavao sam pronaći sebe i uživati u prirodi, nesiguran što činiti dalje sa svojim životom.

Bodensee mi je zelenilo, proljeće, zaljubljivanje, čitanje poezije kraj mirne vode, branje gljiva u šumi, filozofski razgovor, čak i neka ljudska užurbanost u tome svemu, no s pravilnom mjerom. Bodensee je lijek za dušu i uzvišeni raj u malom.

Chiemsee mi je oluja! Sivilo i oblaci, hladnoća i nemir, neka nedodirljiva strast koja bi se pretvorila u bolest da me nije Bodensee ranije nahranilo. Chiemsee mi je gotika, oštrina, prostranstvo pustinje duha.

Balaton je lutanje i Byron, brežuljci i avantura, neistraženost i slatki nemir, nemogućnost ostajanja na jednom mjestu, krug bez povratka, malo zrelija ljubav od one zaluđenosti na Bodenseeu. Balaton je put, staza, zabrana i prolazak prstima kroz njenu zlatnu kosu, on je dvorac na vrhu brda.

P.S.

I nakon tri dana na tri jezera, nisam pronašao sebe.

Dečko koji se „čuje“

Do Francuske smo dugo vozili. Janez i ja na smjenu, svaki po par sati. U gužvi njemačkih auto-puteva, posebno kod Minchena, stajali smo na odmor i na zamjenu, da se ne preforsiramo na dugom putu, posebno što sam ja em vozio njegov, dakle tuđi auto, em vozio prvi put u životu po auto-putu i to još tako uređeno kaotičnom.

Na jednom od stajališta, iz nekog grmlja nas je skoro pa zaskočio prilično neugledan mladić. Vidjelo se na njemu da već dugo putuje, da dugo nije vidio tuš i svježu vodu – zamolio nas je da se poveze s nama, vrlo skromno i stidljivo. Nismo dugo ni vijećali, na Janezu je bilo sve, njegov je i auto i njegov red da vozi. Odmah je prihvatio, objasnivši nam da je on godinama stopirao po Austriji i da se sada trudi povesti stopere kadgod može, da se oduži.

Tih par sati vožnje mi je bilo super. Nisam mogao odspavati svoju smjenu na zadnjem sjedalu, jer nam se pridružio stoper. Da budem blag, dečko se poprilično čuo, ne ni na znoj, nego na neku ustajalost valjda koju koža poprimi nakon što dugo ne osjeti čistu vodu i sapun. Osim toga, kad smo ga prihvatili, potpuno se oslobodio i razvezao priču kojoj nije bilo kraja. Putovao je iz Rumunjske, gdje je ustopirao nekog lika koji je bio „kao mašina“ i vozio bez stajanja od Rumunjske do Njemačke, a potom su uslijedile njegove priče o stopiranju po Argentini i Južnoj Americi, po Europi i po Marsu, bog te pita gdje sve nije bio. Nit kraja priči, nit kraja smradu, nit one benzinske do koje smo ga trebali odbaciti. Najdužih dva sata mog života!