Sat njemačkoga

Iz recenzije:

’’Nakon Doktora Faustusa Thomasa Manna Lenzovo je djelo drugi veliki poslijeratni roman njemačke književnosti koji prikazuje sudbinu umjetnika kao paradigmu društvenih zbivanja na širokom obzoru. Roman Sat njemačkoga preveden je na više od dvadeset jezika. U neobičnu odnosu između umjetnika, kojega pogađa bezumna zabrana, i policajca, koji nije samo oruđe u rukama nacističkih silnika, Lenz je predočio gotovo neupadljiv, a ipak duboko sugestivan isječak iz prakse političkog terora.’’

KAZNENA ZADAĆA

j^adali su mi kaznenu zadaću. Joswig me je osobno doveo u moju stalnu sobu, lupkajući opipao rešetku na prozoru, izgnječio slamaricu, onda je naš najdraži čuvar pregledao moj metalni ormar i moje staro skrovište iza zrcala. Zatim je šutke, šutke i tužno pregledao stol i stolac bez naslona s urezanim znakovima, obratio pozornost izljevu, čak je, pokucavši svinutim zglobom prsta, uputio nekoliko pitanja prozorskoj dasci, ispitao neutralnost peći, a zatim prišao k meni kako bi me polagano opipao od ramena do koljena da se uvjeri nemam li u džepovima ništa štetno. Onda je prijekorno položio na stol bilježnicu, zadaćnicuna sivoj naljepnici piše: Njemački sastavci Siggija Jepsena i ne pozdravivši krenuo prema vratima, razočaran, ražalošćen u svojoj dobroti. Naš najdraži čuvar Josvvig pati, naime, zbog kazna što nam ih prigodice nameću, više, duže i teže nego mi. Ne riječima, nego načinom na koji je završio, dao mi je na znanje svoj jad: bezvoljno, očito zbunjen, gurnuo je u bravu ključ, oklijevajući zastao prije nego što ga je prvi put okrenuo, ponovno je zastao, opet je otključao bravu, a tada je, brzo obuzdavši ovu neodlučnost, ukorio sam sebe naglim dvokratnim okretajem ključa. Nitko drugi nego Karl Joswig, sitan, plahi čovjek, zatvorio me s kaznenom zadacom.

Premda već tako sjedim gotovo cijeli dan, makako ne mogu poceti: gledam kroz prozor, ondje kroz moj prozirni odraz tece Laba. Sklopim hoct ona ne prestaje teći, sva pokrivena modrikasto svjetlucavim santama leda. Moram promatrati tegljače što korastim obloženim pramcima urezuju sive uzorke, moram gledati rijeku kako nabuiala ostavlja komade leda na našem žalu, škripajući ih gura sve više uza žal, sve do suhih strnjaka trstike gdje ih, zaboravivši ih, ostavlja. Mrzovoljno promatram vrane koje, čini se, imaju sastanak na pristaništu: dolijeću pojedinačno od Wedela, od Finkenwerdera i Hahnbfer Sanda, zdruzuju se nad našim otokom u jato, dižu se i lete oštro zavijajući, dok iznenada ne naiđu na povoljan vjetar što ih odbaci do pristaništa. Pozornost mu odvraća čvorasto vrbovo grmlje, pocakljeno i naprašeno suhim injem. Bijela žičana mreža, radionice, ploče s upozorenjima na žalu, kruto smrznute grude zemlje u povrtnjaku što ga u proljeće obrađujemo pod nadzorom čuvara: sve mi odvraća pozornost, čak i sunce koje, kao zamućeno mliječnim staklom, stvara duge, klinaste sjene. A kad se unatoč tome primaknem početku, pogled mi bez opiranja privuče izgrebeni lancima pričvršćen pristanišni ponton o koji se veže brodić iz Hamburga, blistav od mjedenih dijelova, što svaki tjedan iskrca, recimo, oko tisuću dvije stotine psihologa koji se upravo bolesno zanimaju za teško odgojive malodobnike. Ne mogu odvratiti pogled kad se oni uspinju neravnim putem uza žal; uvode ih u modru zgradu ravnateljstva, i, nakon uobičajenog pozdrava, po mogućnosti i nakon upozorenja na oprez i neupadljivo ispitivanje, oni se nestrpljivo guraju van, naoko nenamjerno lutajući našim otokom, i prilaze mojim prijateljima: primjerice Pelleu Kasmeru, Eddiju Sillusu i naprasitom Kurtchenu Nickelu. Mozda se toliko zanimaju za nas zbog toga što je ravnateljstvo izracunalo da uz osampostotnu vjerojatnost nitko, tko je na ovom otoku bio popravljen, neće nakon otpuštanja ponovno počiniti kažnjivo djelo. Da me Joswig mje zatvorio radi kaznene zadaće, sad bi zacijelo progonili i mene, moj bi život stavili pod svoje znanstveno povećalo i trudili se da sebi stvore neku sliku o meni.

Ali ja moram nadoknaditi dvostruki sat njemačkoga, moram napisati zadaću što je od mene očekuju mršavi, bojažljivi doktor Korbjuhn i naš ravnatelj Himpel. To se ne bi moglo dogoditi na susjednom otoku, na Hahnbfer Sandu, koji također leži niz Labu u smjeru Twielenfleth Wischhafena i na kojem su, kao i u nas, zatvoreni teško odgojivi malodobnici kako bi ih popravili: oba su otoka doduše slična, okružuje ih doduše ista voda zamućena uljem, kraj njih prolaze isti brodovi, svojataju ih isti galebovi, ali na Hahnbfer Sandu nema doktora Korbjuhna, nema satova njemačkog, nema tematskih zadaća, od kojih, poštenja mi, većina nas čak fizički pati. Zato bi mnogi od nas više voljeli da nas popravljaju na Hahnbfer Sandu, kraj kojega najprije prolaze brodovi što plove prema moru, i gdje pucketavi, rastrgani plamen nad rafinerijom neprekidno pozdravlja svaki brod.
Na tom bratskom otoku, to je sigurno, ne bih dobio kaznenu zadaću, jer se ondje ne može dogoditi ono što se zbilo u nas: ovdje je bilo dovoljno da neki mršavi, pomadom namirisan čovjek stupi u razred na korbjuhnski način, redom nas pogleda podrugljivo, ali i strašno, dopusti da mu zaželimo »dobro jutro, gospodine doktore«, i bez objave, bez upozorenja podijeli zadaćnice. Nije kazao ništa. Štoviše, uživajući je, držim, prišao k ploči, uzeo kredu, digao neuglednu ruku rukav mu je spuznuo do lakta otkrivši pritom ruku, žućkastu, najmanje stogodišnju ruku — i nagnutim, kosim slovima, licemjerno pognutima, napisao na ploči temu. Glasila je: »Radosti dužnosti«. Prestrašeno sam pogledao po razredu, vidio sam samo zgurena leđa, zbunjena lica. Onda odjekne psikanje od klupe do klupe, struganje nogama, stolne ploče zališe uzdasi. Ole Plbtz, moj susjed, mičući mesnatim usnicama poluglasno je procitao, te poceo pripremati svoje grčeve. Charlie Friedlander, koji je posjedovao priličnu vještinu da po volji problijedi, pozeleni, da na svakakve nacine izgleda uzbudljivo nezdravo, tako da ga svi odgojitelji sami od sebe oslobađaju svakoga posla — Charlie je već poceo primjenjivati svoje umijeće disanja, još, doduše, nije promijenio boju, ali je ipak, uz spretnu suradnju vratne žile kucavice, vec izazvao kapljice znoja na čelu i gornjoj usni.
****