Sabrane pjesme

Iz osvrta "Mediteranizam kristalnog soneta" književnika Branimira Bošnjaka:

Nova pjesnička zbirka akademika Ante Stamaća pod nazivom "Sabrane pjesme" okuplja pola stoljeća pjesnikova stvaralaštva. One su i svojevrsno otkriće jer donose pjesnikove rane pjesme iz tzv. zadarske, zagrebačke i golootočke faze u kojima suzdržano progovara o iskustvu na Golom otoku, te neobjavljene pjesme iz 2008.

"Pjesnik, teoretičar književnosti, esejist, prevoditelj njemačkih i engleskih klasika, autor suvremenog hrvatskog prijevoda Goetheova Fausta, profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, akademik i jedan od ratnih predsjednika Društva književnika Hrvatske, Ante Stamać (Molat, 1939.) autor je i jedanaest zbirki pjesama (od Rasapa 1962., do zbirke Vrijeme, vrijeme 2006.). Iako pjesnik rahlosti i rasutosti svijeta, koristeći u pjesničkim početcima slobodni stih, a kasnije sve više vezani stih i sonet, Stamać nije sklon semantičkoj rasutosti nego naprotiv zaokruženosti, koja ne ustupa ni pred kaosom povijesti kao mogućim "izgovorom" za kaos pjesme. Pjesma ostaje odsudni čuvar tragova (izgubljene) cjeline, ona je odgovornost pjesnika koja ne prestaje u beznađu i tmuši svijeta.

Stamaćeva pjesma naglašava strogost i odgovornost, nastojeći suzbiti čest poriv deskriptivnih poetika "nihilističke alegorije" upadanja u zamku poraza i njegova ponavljanog opjevavanja. Pišući o prve dvije zbirke Stamaćevih pjesama V. Zuppa ustvrđuje kako se nastoji "pitanje nesreće, sreće, emocija i ideja ne postavljati tako čvrsto na tlo aktualnih političkih pitanja", za razliku od krugovaške generacije, te da poezija nastoji "skladno izgovarati nesklad", obavljajući metafizičku pretragu svijeta i njegove nedovoljnosti. Idući tragom helderlinovske (i hajdegerovske) tvrdnje o siromaštvu zbilje, "oskudnom vremenu", Stamać je u samo središte potrage postavio pjesnika i jezik koji još mogu "ovozemaljsko transcendirati", pjesmom koja je vrhunski "sonetizirana" i po sebi svojevrsno savršenstvo ljudske kulture, znanja i umijeća. Koristeći intertekstualne i metatekstualne postupke pjesnik ne pravi kompromise s "postmodernim krparijama", nego učvršćuje poziciju izdvojenosti pjesnika i pjesme, ozbiljnošću i strogošću izabire tradiciju na koju se "naslanjaju" i njegove vrijednosti. Vrijednosti su i u samom pristupu stvari, sustavnost i preglednost ne može zamijeniti dekomponirani besmisao u koji se "upisuje" naknadni smisao, ili više njih, kako bi se opravdalo površnost i često neznanje. Modernističkoj galami pjesnik odgovara upozorenjem na stožerne silnice smisla koje se nastoji nadglasati ili prikriti. Dapače, istinsko pjesništvo nikada nije samo neki vid svakodnevnog jezika, jer se u svakodnevnosti krije neka vrsta "zaborava pjesme", a zaborav je osnova opustošenosti svijeta i gubitak uvida u onu "jednu jedinu pjesmu" koju pjesnik izriče u svima. Prepoznavanje tog "jednog jedinog" traži kroz Stamaćevo pjesništvo "razgovor mišljenja s poezijom", a taj razgovor moguć je jedino ako se i ono što je ponudila pjesma do krajnosti sažme i sam nastanak pjesme koristi kao postupak dolaženja do njena (ne)skrivenog smisla. Tako u pjesmi Deset minijatura i magistrale pjesnik u deset stihova Magistrala koje zaključuju minijature, povratno nudi ponuđenim stišnim uradcima sažetak uvida u svijet "praznih srca, koja otimljući se o svoju propast, praznini ostavljaju svoje prazne riječi".

Otvorenost svijetu i njegovo pjesničko razotkrivanje, ono što kritika kod Stamaća naziva svojevrsnom "rahlošću", istovremeno je i utvrđivanje njegove "nesposobnosti" artikuliranja smislenog odgovora vlastitu besmislu. Milanja navodi i dio autorove ocjene vlastite poetske prakse: "Ja svijet vidim u krhotinama, razmrvljen, ne čini mi se da su velike teorije svijeta učinile puno na njegovoj koherenciji... Eto, u tom smjeru pokušavam razmišljati u svojim stihovima..." (1985.) Stoga je spomenuta pjesnikova otvorenost viđenja svijeta kakav on jest, to jest pustim mjestom boravka ljudi koje su napustili bogovi, svijeta u krhotinama i razmrvljena, začuđujuća smjelost neprestanog suočavanja s gubitkom bitka. Kao što se Z. Mrkonjić, htijući "svijetu" ponuditi pjesničku marginu kao prostor samoizgovaranja, a koja završava svojevrsnom tvrdnjom o tragičnoj "neusuglašenošću" svijeta i čovjeka, vraća reciklažnom sonetu i ironičnoj poetici, Stamać izabirući "rahlost" deskribirajući i promišljajući svijet konkretnosti neprestano vraća pjesmu njenom početku. Taj početak je promišljanje i svjedočenje rasapnosti i nemoći kojoj suprotstavlja strogost gradnje pjesme i njezinu neprestanu svijest o neumitnom gubitku. Semantička zaokruženost pjesniku je "stroga znanost pjesme" koja se poput zrcala nudi ne samo svijetu beznadne ludosti, nego i onome koji stoji na početku samoga svijeta, koji kao demijurg koji je odustao od nade, to beznađe zapravo dijeli s onima koji se nadaju spasonosnoj riječi nekog novog početka. Tu moguću nemogućnost svjedoči pjesnik upravo sintezom kulture, rafinirane forme, jezikom koji je medij ostvarenja vrhunskih uradaka usuprot fragmentiranom svijetu bez nade. Svijet umjetnosti je prostor natpovijesnog i nadvremenskog, koji neprestano potresaju procesi fragmentacije (kao otvaranja prostora globalizacije trivijalnog), stvara se "beznađe svakodnevlja" kao pjesnički uzor koji će povijest ’dokinuti’ vječnošću brbljavosti i zaborava. Stamać će i izravno iskazati otklon od "nesklapne postmoderne krparije" (Rasprava o Mozartu), koristeći intertekstualnost i metatekstualnost unutar zadanog okvira pjesničkog promišljanja stožernih pitanja, ostvarujući ih "pojmovnom kategorijalnošću" a ne simulakrumskom "bezvrijednošću" (C. Milanja). Zapravo kod Stamaća nije pjesništvom ovladala epska forma, koja bi otvorila pitanje ’nužnosti podnošenja dvosmislenosti praznine’, a tu se dvosmislenost praznine može izdržati jedino kroz redukciju govora i dinamike nesuvislosti u prostoru. Imajući neprestano prisutne naznake ’poruka’ i ’znakova’, koje se, ako je dobro shvaćeno, ne tiču više svijeta, nego upitne osobnosti, postaje nam vidljiva čvrsta povezanost pjesme, pjesnika i mogućeg spasenja iz svijeta ’dvosmislene praznine’ kojoj nema kraja.