Od Vukovara do Orašja

Iz recenzije:

Povijesni roman ’’Od Vukovara do Orašja’’ povezuje na vrlo dojmljiv način stradanje hrvatskog čovjeka poslije Drugoga svjetskog rata i onoga za vrijeme domovinske borbe za slobodu. U tragediji mladog svećenika iz Vukovara, koji se krajem četrdesetih godina, a da i sâm ne zna zašto, nalazi u zatvoru, oslikana je sudbina mnogih Hrvata nad kojima se komunistička Titova vlast iživljavala. U želji da kontrolira svakoga hrvatskog čovjeka, a napose intelektualca, Udba se služila svim metodama pritiska. U onim trenucima kada joj tortura nije donosila željene rezultate, kada nije uspjela slomiti slobodarski duh pojedinca, pribjegavala je poznatim zakulisnim igrama. Ali i tu se pokazuje da je život pun nepredvidivih događanja, da se smicalice mogu okrenuti u suprotnom smjeru, vratiti kao bumerang zločincima u lice. Umjesto zavođenja događa se ljubav koja razotkriva svu svirepost komunističke diktature, u kojoj ni najbliži nisu pošteđeni. Događanja iz prvog dijela romana govore na svoj način dojmljivo i o tome kako zlo ne može nikada u potpunosti potisnuti dobro. Partizanski časnik i vlasnik hotela u Vukovaru, obojica Srbi, u susretu s mladim hrvatskim stradalnikom, ukazuju na to da u životu nema crno–bijele slike, da uvijek postoje oni kojima je njihova čista savjest vrednija od svakog ugođaja, koji se ne daju zavesti nikakvim ideološkim prevarama, ni nacionalnim mitologijama. Kroz ironiju hrvatskoga književnika Lukende, kojega glavni junak romana susreće u zatvoru, progovara stoljetno iskustvo kako se učenici mogu odreći učitelja, ali teško onoga što su od njega naučili. Roman u tom duhu upućuje na to kako se Tito razišao sa Staljinom, ali ne i njegovom ideologijom jednoumlja, što će glavni junak romana osjetiti na svojoj koži.

Drugi dio romana govori o tome kako male, beznačajne stvari mogu promijeniti smjer ljudskog života. Glavni junak romana, sada stariji svećenik, koji se kao stari emigrant u Njemačkoj, nakon što je pobjegao iz Jugoslavije, susreće devedesetih godina s nepoznatim mladićem, upada ponovno u vrtlog povijesnih zbivanja. U potrazi za unukom kojeg nema sudbina ga ponovno vodi u rodni grad Vukovar, u kojem proživljava sve strahote srpskog bombardiranja i četničkog divljanja. Završava ponovno u zatvoru u Jugoslaviji, ali ovog puta zajedno s mnogobrojnim zatočenim Hrvatima. Nakon razmjene dolazi na slobodu. Umjesto da se skrasi u svojoj kućici na jezeru u sigurnoj Njemačkoj, koja je tih godina proživljavala euforiju ujedinjenja, starac se vraća u rodni kraj svoje majke, u Orašje. Tamo postaje svjedok stradanja tamošnjega hrvatskog stanovništva, ali i herojske borbe mladih Hrvata protiv srpskog napadača. Ponovno proživljava vukovarske strahote. Sudbina ga veže ponovno uz samostan na Raščici, koji su tamošnji fratri pretvorili u vojnu bolnicu. U tom groznom paklenom okruženju susreće glavni junak nekadašnjega starog prijatelja iz studentskih dana, s kojim dijeli strahote rata i vodi razgovore, prepune lijepih sjećanja. U tom susretu napokon će saznati da nikada nije imao unuka, da je sve bila samo prevara. Napokon mu to potvrđuje i sâm lažni unuk, dok leži ranjen u bolničkoj sobi.

Roman je, i pored bezbrojnih tragičnih događanja, ispunjen vedrim trenucima. Ukazuje na jednu važnu činjenicu o ljudskom životu koja kaže da je čovjek stvorenje koje može podnijeti puno više nego to pokazuju njegova krhka pleća. Govori i o tome da se čovjek može radovati, šaliti i smijati i u trenucima kada život visi o koncu. Na taj način i završava. Glavni junak izgubio je unuka kojeg nikada nije imao. Pa ipak zavolio ga je jer mu je njegova slučajna pojava u staračkom, pomalo dosadnom životu otvorila oči da sigurnost u životu nije sve. Ta spoznaja ga vraća rodnom kraju.

Iako se možda radnja iz samog romana nije nikada ni dogodila, ona je na svoj način istinita, jer govori o bolnom iskustvu hrvatskog čovjeka s razdobljem komunističke diktature i srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Dr. sc. Marko Lukenda