Nepoznati susjed: Antologija s jugoistoka Europe

Reč urednika:

Ono što je zajedničko – skoro identično – postaje, kada prilike to dopuštaju, prelako nešto što razdvaja. aj je uvid u temelju ove antologije. Povrh toga, ona je potkrijepljena i slikom koju okolina stvara o južnoj Europi i koja se kroz stoljeća pokazivala kao čudnovata i nepromjenjiva, tvrdoglavo se držeći do svoje navodne istine: da je to zabita provincija Europe, puna mržnje i nasilja, bure baruta našeg kontinenta, koja, prema Bismarcku, nije vrijedna kostiju ma i jednog pomeranskog vojnika, jedan etnički, religiozni i jezični metež, a nikakva posuda za taljenje. Na jednog Nijemca ili Šveđanina taj svijet može djelovati strano, čak i nelagodno. Zbog čega to nepovjerenje prema susjedu? Zašto ta sklonost, vidjeti u njemu neprijatelja umjesto prijatelja? Zašto etničko čišćenje kao nedosanjana želja i program?

Za ovu antologiju ta su pitanja postavljena onima direktno pogođenima, u ovom slučaju dvadeset i jednom proznom piscu i spisateljici. Takva pitanja u ne maloj mjeri počivaju na pogrešnom razumijevanju, pretjerivanjima ili predrasudama, koje su proizašle iz neznanja, još gore – iz ravnodušnosti. Netko od oslovljenih pisaca mogao ih je zbog toga shvatiti kao provokaciju.

Najbolja su pitanja često ona jednostavna, pitanja koja izgledaju tako sama po sebi razumljiva i naivna da se upravo zbog toga susprežemo da ih uopće postavimo.

Potpuno je druga stvar ima li dobrih ili uopće ikakvih odgovora i na najbolja dobra pitanja. Dobre autorice i autori radije sami postavljaju pitanja nego što daju odgovore.

Oni ionako pišu ono što žele, barem oni s talentom (a sa takvima ovdje imamo posla).

Oni su potom svi reagirali na način pisca, tako što su nešto ispričali, dakle pričom. Pri tom su preformulirati prvotna pitanja, poboljšali ih ili odbacili pa se u ovoj antologiji mogu gdjegdje čak i prepoznati obrisi nekakvog odgovora.

Netko će možda pitati: zašto nitko iz Rumunjske? Ili iz Grčke? Što se mene tiče moglo je biti i više uvrštenih, ali knjige ne moraju imati samo početak nego i kraj. Zato je negdje morala biti povučena granica, a bivša Jugoslavija, Bugarska i Albanija (koja je često zaspostavljena) činile su se u više pogleda kao razumno i smisleno ograničenje.

Zbog toga se nije bilo teško oduprijeti kušnji političkog misionarstva. Svrha ove antologije je čisto književna. Pred nama je knjiga suvremene proze iz jugoistočne Europe, ništa više i ništa manje, i dobro je tako. Književnost naravno ima utjecaj na društvo, doduše većinom zaobilaznim putevima i na stražnja vratašca o kojima malo znamo, i rijetko se da instrumentalizirati u čisto političke ciljeve. No njeno značenje ne treba ni precijenjivati. Onaj tko, makar i rubno, želi sudjelovati u takvoj promjeni pametnije čini ako umjesto piscem postane bankarom, boksačem ili novinarom. Emile Zola je svojim člankom J’accuse vjerovatno više doprinijeo promjeni svijeta nego svim svojim romanima zajedno.

Jače od utjecaja književnosti na svijet zasigurno je utjecaj svijeta na književnost, u svakom slučaju na njene preduvjete.

Proučavajući popis autorica i autora pojavljuju se još neka pitanja. Da li su prestari? Premladi? Ima li premalo žena? Premalo ili previše onih iz jednog ili drugog jezika? Jedino što je bilo važno bila je književna kvaliteta. Ipak, mnogi koji su doprinijeli ovoj antologiji ne žive više u svojoj zemlji, neki su je napustili kako bi živjeli u onome što moramo nazvati egzilom. Neki su čak promijenili i jezik. To nije slučajno. I to ne bi nikoga trebalo čuditi. Tko je tridesetih godina želio izdati antologiju njemačke kniževnosti, bio je prisiljen, s iznimkom Gerharta Hauptmanna, Ericha Kästnera, Gottfrieda Benna i nekolicine drugih, autore potražiti u njihovom egzilu. Tako i činjenica da je većina tekstova ove antologije iz jugoistočne Europe nastala drugdje a ne tamo, kazuje nešto o konfliktu i tragedijama na Balkanu naših dana. Stoga i, tuga i bol koje će čitatelj susresti u ovoj knjizi.