Nepočešljane misli 2

Reč priređivača:

Druga zbirka aforizama Stanisława Jerzyja Leca (1909.-1966.) u izdanju Šarenog dućana trebala bi nas podsjetiti na postojanje one prve, objavljene 2002. godine. Trebala bi istovremeno podsjetiti na samoga Leca, da iz našeg vidnog polja ne izgubimo pisca koji bez obzira na prolazak vremena svojim porukama ostaje aktualan i svjež. A izgubiti ga iz vida – nikako ne bismo smjeli.

Sve što je trebalo o Lecu reći već je rečeno u pogovoru naše prve knjige. Kratkoća Lecovih aforizama, koju je sam autor često povezivao s kratkoćom svog prezimena, nameće i niz ograničenja. Čini se da su toga svjesni svi koji o Lecu pišu. Imajući na umu konciznost njegovih aforizama, čak kada je riječ o Autorovom životopisu, osjećaju se sputani i determinirani njegovom lakoničnošću. Vjerojatno je zbog toga teško naći iole opsežniju Lecovu biografiju, iako veličina pisca, kao i bogatstvo i sadržajnost njegova života daju materijala na pretek. I mada bi Lecov životopis sam po sebi mogao biti materijal za biografsko djelo, u kojemu bi se mogli naći elementi svih književnih žanrova – od tragedije i drame do komedije ili čak farse, češće nailazimo na bogate analize njegovih aforizama nego na autorov životopis.

Znalci Lecova opusa naglašavaju Autorovu povezanost s epohom u kojoj je stvarao, s godinama socijalističke stvarnosti, izopačenih ideja. To bi moglo navesti na pomisao kako će s padom totalitarnih sistema i gubitkom povijesnog konteksta Lecovi aforizmi ostati u sferi prošlosti, kako će njihova vrijednost blijedjeti s dolaskom demokracije, čuvajući jedino povijesnu dimenziju. Vjerojatno bi tako i bilo kada bi misli bile jednodimenzi- onalne. Ono što treba svakako naglasiti, i što je već bilo rečeno, jest višeslojnost ili višedimenzionalnost Lecovih aforizama, dok je tajna njihovog uspjeha i genijalnosti svakako njihova univerzalnost.

Prolazak vremena, čini se, opravdava novi pristup napisanom djelu. Novo izdanje i novi uvod često prati i nova percepcija. U slučaju Leca nije riječ o novom pristupu, nego o isticanju univerzalnosti koju katkada sakriva ono što je vezano uz aktualno. Upravo univerzalnost dopušta čitanje Lecovih aforizama iznova, sa stalnim osjećajem aktualnosti i mudrosti koja nadilazi vrijeme, a čitatelj ima osjećaj njezinog postojanja, iako može jedva naslutiti njezinu dubinu.

Prisutnost Lecovih aforizama u novim medijima možda ponajbolje potvrđuje njihovu univerzalnost. Iako je Lec stvarao nesvjestan nadolaska interneta, njegov je način pisanja kao stvoren za tu vrstu medija. Čini se da upravo kratkoća, izražajnost, mogućnost višeslojne interpretacije daje Lecovim mislima dodatnu moć. U jednostavnoj pretrazi poljskih internetskih stranica pomoću pretraživača Google, nailazimo na niz linkova (prvo pretraživanje 700 linkova) na kojima se pojavljuju Lecovi aforizmi. Zanimljivo je i to da tek nekoliko njih sadrži poprilično unificiran circulum vitae. Očito je prosječnom čitatelju mnogo zanimljiviji njegov opus, koji je toliko atraktivan da ga se citira u svim mogućim prilikama, nego li životopis pisca. Dakle, na internetu postoje stranice složene tematski, složene po abecedi, postoje Lecovi aforizmi uz bok drugim aforizmima, postoje izabrani citati za određenu prigodu, a i sasvim neporedane – "nepočešljane" misli. Zbirke Lecovih misli nalaze se u on-line bibliotekama, na privatnim stranicama omiljenih izreka itd.

Osim poruka što ih šalju, a koje nalažu zaustaviti se i promisliti tobože nemarno bačenu misao, Lecove misli postale su i ona vrsta mudrosti koju je dobro staviti kao moto nekom književnom radu, znanstvenom djelu ili javnom nastupu kao nagoviještaj dubine rada koji slijedi.

A budući da smo već odustali od navođenja Lecove biografije, slijedimo poruku samoga Autora koji kaže:

Iz jedne piščeve rečenice trebalo bi moći rekonstruirati cijelog pisca kao što se iz kostiju prethistorijske životinje mogu iščitati njezine proporcije, veličina i oblik.

Čitajmo, dakle, Leca da bismo iz njegovih aforizma iščitali njegovu veličinu i vrijednost, njegov duh.

Barbara Kryżan-Stanojević
Zagreb, svibanj 2006.