Misterija kamena (Saga o selu)

Iz recenzije :

’’Ovo je knjiga o životu i vremenu. O ljudima i njihovim povijesno oblikovanim sudbinama. I priča se sama. Autoru je data uloga svjedoka, nevidljivog, trećeg oka, koje nam konkretne povijesne događaje posreduje kroz prizmu vlastite doživljajnosti. I on to čini bez ambicije da bude sudija, neko čija će riječ biti posljednja.

Otuda ona misterija kamena. Tajna koja, i nakon čitanja knjige ostaje neodgonetnuta. Hujdur time pruža šansu samom čitaocu da, zajedno s njim, odgoneta nedokučene zapise, poruke i misterije zajedničke prošlosti. Upravo tom mogućnošću čitalac ove knjige postaje privilegirani subjekt; aktivni sudionik koji se, od pasivnog primaoca, promeće u piščevog saradnika na zanimljivom, ali teškom, i hermeneutički neizvjesnom putu odgonetanja pitanja i smisla ljudskog življenja.

U tom smislu, nama čitaocima nije dato da, samo receptivno, pasivno, ležerno slijedimo tok romana, nego da, logikom ljudske i čitalačke radoznalosti, saučesnički budno slijedimo izazov popunjavanja Hujdurove romaneskne ukrštenice, u koju smo, svjesno izabranim pristankom čitanja, neizbježno uvučeni.

Matrica spisateljske igre kojom se pri tom koristi naš autor, dinamizira čitav niz zamki i dosjetljivo kreiranih postupaka. Od vještog ukrštanja tradicionalnog, arhajskog i modernog informatičkog jezika, do sukoba epohalno nesamjerljivih i uzajamno isključivih sistema vrijednosti teizma i ateizma; feudalizma i kapitalizma; kapitalizma i socijalizma. I konačno postsocijalističkih, refeudaliziranih, kvazi aksiološki sofisticiranih podmetanja, nametanja, obznana i politikantskih etno-obmana.

Piščevom galerijom likova i portreta defiluje zanimljiv, šarolik ešalon različitih karakterno osjenčenih figura. Od onih ljudski osviještenih, plemenitih, mudrih, čestitih, poštenih, bogobojaznih, pa sve do onih sasvim sluđenih, izgubljenih, licemjernih, odnosno, idejno pregrijanih, interesno presvučenih, i debelo kriminaliziranih bjelosvjetskih protuha i spodoba raznih vrsta.

Taj neobični, a ipak životno diktirani miks časnog nadzemlja i proskribovanog podzemlja, logikom duhovne mode našeg vremena, od prilike do prilike, od džume do džume, od bajrama do bajrama, miješajući se sa iskrenim vjernicima, mota se pozerski nadmeno po haremu seoske džamije. Na taj način, mimo i izvan svake sakralne logike, mir hrama Božjeg biva povremeno narušavan nepotrebnim i nepoželjnim pucnjima revolvera, i žrtvovan logici egosa nadobudnih tipova željnih pažnje samopokazivanja i jeftinog samodokazivanja. Međutim, spisateljski i deskriptivno izazovan momenat tog vrijednosno inkompatibilnog šarenila, biva autorski neupitno i aksiološki jasno osvijetljen. Učinjeno je to, kako bez navijačke prizemnosti tako i bez moralističke patetike sluganske pisanije.

Upravo time, Hujdur, na najbolji način, suočava svog čitaoca sa samim sobom, osvješćujući ga i osuđujući ga, na neizbježnost izbora Između onoga što jest, i onoga što nije ljudski i civlizacijski prihvatljivo. Ukoliko mu je, kao pojedincu i Čovjeku stalo do vlastitog dostojanstva, poštovanja i samopoštovanja. U tome je pedagoška vrijednost ove knjige, koja nas uči i spoznajno osvještava da, selimovićevski govoreći, čovjek nikad nije ono što govori, nego ono što čini. Odnosno, i kroz prizmu povijesne vjetrometine govoreći, ni najgora vremena nisu nikad toliko loša da uskraćuju priliku čovjeku da, bude i ostane Čovjek.

Čak štaviše!

Upravo u tome je smisao životnih iskušenja i izazova.
Njihova vaspitna, pročišćujuća funkcija.

Tek u iskušenjima tih zavodljivih životnih izazova, ogledamo se kao u ogledalu.
I ako im podlegnemo, i sami ljudski nestajemo.

Na vatri tih izazova, tope se i kopne sve iluzije naše samodopadnosti. I fantazmi o sopstvenom poštenju, ljudskosti i čovječnosti.

A onaj nišan, kamen i njegova misterija, po kome je knjiga dobila ime, samo je nijema, simbolička inkarnacija te nečitljive, psihološki samoskrivajuće, istine o nama samima. Vječite tajne s kojom nam valja nevoljno bivati živeći u bolu i nadi.

A, nada je čudan lijek.

Lijek koji ne liječi, nego, olakšavajuć jei, samo produžava našu ljudsku patnju.
A samo onaj ko istinski pati zna da šuti o svojoj patnji.

Jer, male patnje govore.

Cvile; žale se; vrište.

Samo velike patnje šute.

Poput onog nišana i tajne njegovog natpisa čije odgonetanje ostaje nezadata zadaća čitaoca koju mu je autor prešutno ostavio u amanet.

A svaki pokušaj tog odgonetanja počinje šutnjom. Stišavanjem žamora radoznalih, propitujuće nagađajućih glasova. Jer, kako bi to poetski rekao Mak Dizdar:

U tom tijestu glasova opet šutnja caruje svijetom.

Pa hajde da se s tim cvijetom šutnje uputimo

U slutnji jednoj na iskonsku šutnju da i mi zašutimo.

Slika na korici ove knjige, a i ona je djelo našeg autora, čini upravo to.

Šuti.

Nemuštost nejasnih lica (datih u obrisu širokih zamaha kista), i bezizražajnost nejasnih silueta s kojih se ništa ne da očitati. Umjesto jasnih figura, slika nam nudi dvije nejasne ljudske prilike grubih, sjenovitih kontura, na mutnoj pozadini iz koje, propinjući se, u naponu snage, izranja konj bez konjanika. Baš kao onaj misteriozni nišan iz zemlje, čiji nam jasni natpis uskraćuje svoje zagonetno značenje.

I tu se elementi misterije slike i kamena pomaljaju u svoj svojoj zagonetnosti. Simbolika, ako sliku pogledamo iz tog ugla, vidi konja kao vitalno, snažno, plahovito plemenito, i inteligentno biće. Biće tmina i nadnaravnih moći. Koje, prema nekim vjerovanjima, baš kao i Hujdurov nišan, pripada pomrčini htonskog svijeta i izranja iz utrobe zemlje i tamnih morskih dubina.
Konj i čovjek su nerazdvojno povezani.

Veže ih dijalektika nagonskog i duhovnog.

Dnevnog i noćnog vida.

Za vrijeme dnevne trke u naponu snage konj galopira naslijepo. A jahač je onaj koji ga vodi ka cilju utrke. Ali noću, kad jahač ne vidi, konj je vidoviti vodić I tada on upravlja. Konj je taj koji prolazi kroz vrata tajne nedostupne razumu.
Dakle, pošto autor nije uspio u tome, nekom od nas čitalaca pripašće ta plemenita konjska uloga da, prodirući kroz vrata, zasad nedostupne tajne, odgonetne misteriju kamena, glavnog junaka Hasanovog romana.

Otuda čitanje ove zanimljive knjige Hasana Hujdura, počinje, ne između korica, kako to obično ide, nego, upravo s prvim bačenim pogledom na njih. Dakle, i prije nego je uopšte uzmemo u svoje ruke.

Ergo:
Već samim pogledom na nju, osudili smo sebe na njeno čitanje.’’