Kritična infrastruktura - Platforma uspješnog razvoja sigurnosti nacija

Direktiva 2008/114/EZ o utvrđivanju i oznaćivanju europske kritične infrastrukture i procjeni potrebe poboljšanja njezine zaštite jedan je od recentnijih napora na međunarodnom nivou za kontekst zaštite kritične infrastrukture u određenoj regiji i širem rasponu zemalja.
Cilj Direktive bio je olakšati utvrđivanje zajednićkog pristupa zaštiti one imovine čije bi uništenje ili poremećaj moglo imati znaćajan utjecaj na (većinom susjedne) države članice Europske unije.
Sve države članice već dugo provode odrednice Direktive, no rezultati su vrlo nejednaki, a usklađivanje zaštite daleko je od postizanja. Posvećenost država članica implementaciji Direktive varira diljem Europe, kao i prekogranična suradnja po pitanju utvrđivanja i označivanja europske kritične infrastrukture.
Kada sam 2014. godine objavio svoju doktorsku disertaciju u knjizi Europske kritične infrastrukture (Springer), želio sam čitateljima ponuditi uvid u komparativne studije o modelima upravljanja u državama članicama Europske unije i njihove nacionalne odgovore na Direktivu 114/08/EZ. Bio sam svjestan činjenice da su, osim određenih europskih kritičnih infrastruktura, nužni dodatni napori u suradnji koje su države članice uložile kako bi uspješno ostvarile
odrednice Europskog programa za zaštitu kritične infrastrukture. Mogao sam dokazati, kroz analizu nacionalnih varijacija, da su sve države članice radile na usklađenosti i da su uvelike prilagodile ili uspostavile specifične okvire za zaštitu kritične infrastrukture. Međutim, „prava slika” nije bila dostupna zbog nedostatka literature o nacionalnim okvirima i načinima kako su uspostavljeni i djeluju u
praksi.

Nedostatak znanja o „modelima upravljanja” među državama članicama bio je jedan od elemenata koji su u početku sprečavali da Direktiva postigne puni potencijal i funkcionalnost jer mnoge države članice nisu imale bilateralne ili multilateralne sporazume, pa nisu ni mogle započeti suradnju na području zaštite kritične infrastrukture.Taj je čimbenik drastično produžio vremenski okvir postizanja dogovora između određenih država članica na nivou njihovih ureda, odjela i djelatnika koji bi sudjelovali u pregovorima, jer svaka država ima svoj način djelovanja u kontekstu nacionalne sigurnosti i zaštite kritične infrastrukture. Dok neke države članice imaju institucije specijalizirane za zaštitu kritične infrastrukture, u drugima je za ista pitanja zaduženo ministarstvo unutarnjih poslova ili obrane.Neke države članice imaju platformu za razmjenu informacija i koordinaciju s operaterima kritičnih infrastruktura, dok su druge, iako nemaju takve platforme, razvile jače sposobnosti (kapacitete) za reakciju pri prijetnji informacijskoj ili fizičkoj sigurnosti. Upravo takvi elementi, zajedno s drugim čimbenicima, poput nedostupnosti jedinstvenog rječnika pojmova i nedostatka sposobnosti sagledavanja cijele problematike na europskom nivou, pridonijeli su usporavanju učinaka „europske suradnje na zaštiti kritične infrastrukture”. Zbog
toga stručnjaci iz predmetnog područja, zakonodavci, kreatori politika i operatori trebaju pristup literaturi koji pruža temeljitu analizu načina na koji se rješavaju pitanja upravljanja i nacionalne sigurnosti u svih 28 država članica.
Ova knjiga predstavlja osobito relevantno djelo za današnjicu jer daje odgovor na specifičan zahtjev znanja. Kako u Hrvatskoj pristupiti pitanjima zaštite kritične infrastrukture? S kime bih trebao razgovarati? Tko su dionici sustava i zašto? Koja je definicija zaštite kritične infrastrukture u Hrvatskoj? Je li koncept zaštite kritične infrastrukture prihvaćen u regiji jugoistočne Europe? Sve su to pitanja dionik i akademska zajednica željeli riješiti i razaznati kako bi se potaknula suradnja, razmjena informacija, javna rasprava, regionalni odgovor i istraživanje. Dosadašnja saznanja o nacionalnim okvirima, zajedno s analizom njihovog utjecaja i nadolazeće evolucije, neki su od ključnih čimbenika koji bi mogli potaknuti kvalificirane i učinkovite rezultate.
Iskustvo vezano uz regionalnu i europsku suradnju u zaštiti kritične infrastrukture pokazuje da je dostupnost „šire slike” i usporedba modela javno-privatnog partnerstva, metoda za razmjenu informacija i oblikovanje sigurnosnih planova operatera vrlo korisno za poboljšanje zaštite, odnosno pomoć nacionalnim mjerama da se približe europskim pozicijama. Posljednje, ali ne i najmanje važno,
države članice koje imaju novouspostavljene okvire koji su u skladu s onima drugih država članica koje već dugo „testiraju” takav okvir, mogu inicirati zanimljivu raspravu i prikupljati vitalne podatke o određenim iskustvima, poput strukturiranja napora javne uprave i kako se nositi s osjetljivim sustavom. Na taj način mogu steći nova znanja i prilagoditi iskustva drugih prema njihovim nacionalnim
potrebama i legislativnim mogućnostima. Razvijajući takvo umrežavanje, svjesnost država ćlanica koje su pokrenule prve korake u provedbi takvih politika drastično se povećavala, a posljedično i ukupna sigurnost nacionalnih i europskih kritićnih infrastruktura. Zahvaljujući lekcijama koje su već naučene na nacionalnom nivou i razmijenjene na europskoj razini, mogao bi se razviti ugladeniji i učinkovitiji europski okvir iskorištavanjem iskustvenih varijabli koje su utjecale na to da druge države članice dođu ili do „kraja puta” ili do učinkovitijih vrlo birokratiziranih procedura.

Naprednije države članice s većim iskustvom u zaštiti kritične infrastrukture razvile su niz kriterija, metodologija i procedura za postavljanje prioriteta i reguliranje kompetencija u osjetljivim sigurnosnim pitanjima. Takvo konsolidirano znanje utemeljeno na nacionalnim tradicijama i iskustvima moglo bi se podijeliti unutar
„povjerljive mreže” koju čine države članice Europske unije u okviru Europskog programa za zaštitu kritične infrastrukture. Ulaganje napora da bi se to ostvarilo definitivno može biti korisno onima koji dobivaju, kao i onima koji produciraju informacije vrijedne za sustav zaštite kritične infrastrukture.
Države članice s manje konsolidiranom praksom u pogledu provedbe i postojećih mjerila mogu učiti od naprednijih, ali korist je obostrana. Proučavajući „svježi pristup” drugih država članica, države članice s naprednijom praksom mogu pronaći nove načine preispitivanja nacionalnih politika, točnije u slučajevima u kojima „pate” od prekomjerne birokracije ili prekomjerne regulacije.
Sigurnosna kultura nije novost u europskim zemljama, ali se ne može smatrati zajedničkom tradicijom svih. Različita provedba Direktive pokazala je da su neke države članice primijenile načelo uzajamnosti u raspravi o identifikaciji i označavanju potencijalnih europskih kritičnih infrastruktura naspram susjednih država članica. Do toga je došlo zbog toga što države članice Europske unije
imaju različite polazne osnove, povijest, zakone, kulturu i sveukupno
pristup sigurnosnim pitanjima. To je možda pridonijelo općem usporavanju učinaka koje očekuje Europski program za zaštitu kritične infrastrukture.
Ova knjiga, zahvaljujući analizi zaštite kritične infrastrukture na različitim razinama i usredotočivanjem na vrlo specifične zemlje, ističe sive zone i otkriva različite pristupe sigurnosti, osobito u pogledu javno-privatnog partnerstva, sigurnosnih uputa, struktura i intervencija vlada u ovom osjetljivom području.

****
Pregled kratica
Pregled kratica institucija
Predgovor (Alessandro Lazari) 9
Uvod 15
Kritična infrastruktura: pojam, koncept i sustav 23
Polazišna točka razvoja predmetnog područja i definiranje pojma 24
Izazovi u zaštiti kritične infrastrukture 28
Stvaranje mreže dionika odgovornih za funkcioniranje kritične infrastrukture 32
Proces izgradnje sustava zaštite kritične
infrastrukture 36
Zaključak poglavlja 38
Zaštita kritične infrastrukture u SAD-u 41
Zaštita kritične infrastrukture prije 11. rujna 2001 41
Zaštita kritične infrastrukture nakon 11. rujna 2001 52
Provedba zaštite kritične infrastrukture na razini države Minnesote 61
Izazovi u zaštiti kritične infrastrukture 75
Zaključak poglavlja 78
Područje zaštite kritične infrastrukture u Europskoj uniji 81
Koncept zaštite kritične infrastrukture pojedinih
država članica Europske unije 81
Normativni okvir Europske unije u zaštiti kritičneinfrastrukture 85
Direktiva 2008/114/EZ o utvrđivanju i označivanje europske kritične infrastrukture i procjeni potrebe poboljšanja njezine zaštite 89
Aktivnosti suradnje unutar Europske unije 94
Zaključak poglavlja 100
Razvoj sustava zaštite kritične infrastrukture u Republici Hrvatskoj 101
Period do ulaska u Europsku uniju 101
Uspostava regulatornog i strateškog okvira sustava zaštite kritične infrastrukture 105
Definiranje ključnih poslovnih procesa sustava kritične infrastrukture putem projekta RECIPE 2015
koji je sufinancirala Europska unija 128
Strukturni izazovi uspostavi učinkovitog sustava zaštite kritične infrastrukture 135
Zaključak 141
Poslovanje kritičnih infrastruktura - tri studije slučaja 145
Xcel Energy 146
Hrvatski Telekom 157
Jadranski naftovod 165
Zaključak poglavlja 173
Sektorske politike u zaštiti kritične infrastrukture 175
Sjedinjene Američke Države 175
Studije slučajeva pojedinih država Europske unije 185
Hrvatska 200
Zaključak poglavlja 215
Međusektorski utjecaji i kaskadni efekti 217
Međusektorski utjecaji i kaskadni efekti: teorijsko
razmatranje 217
Međusektorski utjecaji i kaskadni efekti: uvid u praksi 221
Javno-privatno partnerstvo 230
7.4. Osposobljavanje unutar sustava zaštite kritične
infrastrukture 235
Zaključak poglavlja 242
8. Zaključak 245
Literatura 253
Pojmovnik ključnih termina 277
Kazalo 285
O autorima 291