Krajobrazi - Nakon čitanja Andersena

Iz recenzija :

’’Dubravko Detoni, rođen u Križevcima 1937., školovao se u Zagrebu, u Sieni, Varšavi, Darmstadtu i u Parizu. Nagrađivani skladatelj i pijanist te utemeljitelj i umjetnički voditelj Ansambla za suvremenu glazbu Acezantez, glazbeni urednik i producent na Hrvatskoj radioteleviziji, istodobno intenzivno djeluje i kao književnik respektabilna opusa; autor je knjiga poezije, proze, eseja, putopisa, dnevničkih zapisa, glazbenih komentara: Panopticum musicum, Glasovir na koturaljkama, Prekrasno čudovište vremena, Dimnjačar briše kući nos, Trulo svjetlo, Noćni svirač, Predasi tišine, Priča prema gore, trosveščani Atlas života.

Atlas života dočekan je kao „jedno od najimpresivnijih štiva koja su se pojavila u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj“, sintetska bilježnica vlastitih zapamćenja i znanja, najviše o glazbi i književnosti. Recenzenti Detonijev Atlas života s pravom uspoređuju s Dnevnikom Witolda Gombrowitza. Na Atlas života, kao svojevrstan epilog ili prolog novom i drukčijem, a umjetnički poticajnom životu, nadovezuje se najnovija knjiga Dubravka Detonija, Krajobrazi. Nakon čitanja Andersena.

Velik dio tekstova iz te knjige, koja je upravo uvrštena u jedanaest izabranih finalista za nagradu Janko Polić Kamov, tiskan je u časopisima Forum i Dubrovnik i emitiran na Trećem programu Hrvatskoga radija. Da bi zaneseni čitatelj pročitao najnoviju, golemu, Detonijevu knjigu od šest stotina i trideset stranica, koju je malo prije ljeta ove godine objavila nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića, trebat će mu najmanje sedam dana ugodne znatiželje. Sve do 483. stranice traju zapisi Nakon čitanja Andersena, koji započinju, poslije autorova čitanja bajki Hansa Christiana Andersena, u Zagrebu, 15. svibnja 2010, a završavaju 26. travnja 2016, također u Zagrebu, kad je napisan zasad posljednji, 1796. zapis. U tim se zapisima, koji imaju između dvaju i trinaest redova, izmjenjuju Zagreb i Dubrovnik, a samo ponekad „ubacuje se“ u taj niz Opatija.

U zapisu nastalu u Dubrovniku 14. lipnja 2012. autor je napisao: „Djevojčica sa žigicama probudila se iz smrtnog sna, sjedi iza ugla i čeka Andersena. Grije se zibajući Mjesec kao bebu u naručju. S neba joj vojnik na konopcu spušta babu. Baba je zaplakana jer joj želi, ali nikako ne uspijeva konačno reći nešto lijepo.“

Druženje s Andersenom, kanonskim autorom bajki, i s njegovom prozom, Djevojčicom sa žigicama, s aluzijom na glazbene žice, šibe života i poziv skladatelja i pijanista, okončava se autorovom usporedbom s Mozartom u spisateljevoj zagrebačkoj kući, u trenutku kad se Wolfi Amadeo odselio, kad se spaja mukla tišina i glazba koja ne odjekuje i kad se u glazbu uselio mrak. U tom trenutku, i u cijeloj posljednjoj petini knjige, sintetiziraju se Zagreb i Dubrovnik i u istom nizu započinje ciklus zacrta nazvan Krajobrazi, određen 27. danom mjeseca travnja 2015. U njima se, sve do zasad posljednjega, tri stotine i prvoga Krajobraza, 21. veljače 2016, autor okreće krajolicima Dubrovnika i Koločepa iz dubrovačke i koločepske kuće, samo rijetko zagrebačkim, a mjesto figura iz bajki i čovjeka preuzima priroda, kao u prvom krajobrazu: „Golo jutro pliva u srebrnoj zdjelici neba. Sunce još zebe pod ledenim pokrivačem mraka. Tišina se smješka i miluje mali, još slijepi dan. Sve se nekamo sprema, ali zasad šuti i čeka.“

U ovoj knjizi Dubravko Detoni sintetizira više svojih ljubavi, zvanja, zanimanja i poziva u zanesenjačku cjelinu, skladbu svakodnevnih dnevničkih bilježaka svijeta oko sebe i u sebi, svijetloga, mračnoga i nadrealnoga, s obrubima dobra i zla iz bajke djetinjstva i odrastanja, spajajući poeziju, prozu i esej u jedinstvenu glazbeno-književnu strukturu, skladbu riječi i svijeta okrenutih biti smisla i zvuka govora. Krajobrazi. Nakon čitanja Andersena imaginarni su intimni dnevnik Dubravka Detonija, autorov dijalog s umnim i zaumnim, jezikom kao glazbom i matematikom. Igra jezikom, njegovom proznom, dramskom i pjesničkom strukturom, ali i igra diskursima kao književnim i životnim rodovima i filozofskim, sociološkim i povijesnim impulsima, u krajobrazima i nakončitanjima svijesti i savjesti. U prepletu sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, intertekstualnosti i multidisciplinarnosti, u tkanju i na partituri metafora, simbola i ikona te mnogobrojnih instrumenata i napisanih i odslušanih skladbi, ova knjiga postaje igra svijetom i svijeta, arhetip strepnje i nadanja, života u bajci i stvarnosti u moru i svemiru.

Zasnovana na čarobnjacima glazbe i književnosti, Mozartu i Andersenu, na bajkama kao egzistencijalnim sidrištima i brodovima vlastita života i stvaranja, na unutarnjim glazbama, skladbama i zvukovima, riječima, govorima i jezicima, knjiga se čita kao ritmizirana književnost i sluša kao atonalna glazba s klasičnom podlogom, u spoju slikarskoga, književnoga i glazbenoga čuda stvaranja i života beskraja. Kad bismo trebali odrediti stilsku formaciju, stil ili kulturnu paradigmu kojima pripada najnovija Detonijeva knjiga, bio bi to odraz realizma u nadrealizmu, ali i impresionizma u ekspresionizmu, atonalnosti u tonalnosti, interteksta u tekstu konteksta, možda i preplet modernoga u postmodernome, i obratno.

U ritmu knjige Dubravka Detonija Krajobrazi. Nakon čitanja Andersena pulsira začudnost tajne svijeta, kao i u ovim primjerima spoja istih riječi i stvaranja neologizama i neografizama: „Hodamhodam po krajobrazu pa mi iz torbe ispadne bor; Zvuci sa zvonika rastrgani su djelići starih ptičjih zviždukmelodija.“ U svakom slučaju: izvrsna knjiga!’’

Mira Muhoberac