Kraj sinjega mora

Zar će opet u Crnu Goru?! Dostina se začude kad čuju da po treći put idem u tu prelijepu kneževinu na obali Jadrana, smatrajući to nekom mojom pomalo nastranom željom za divljinom*.

Ići svake godine u Truvil, Menton i Ostende* nije čudno, ali ići u Crnu Goru jeste!? Smatram da bi se prije trebalo čuditi ruskim turistima, koji poznajući red vožnje zapadno-evropskih željeznica kao svoj džep opet smatraju da će naići na nepremostive teškoće skrenu li sa djedovske rute, zaostale još iz vremena kada se putovanje u Nicu smatralo obrazovnim, a za Švajcarsku mislilo da je najljepša zemlja na svijetu. Naravno, ruski putnik je od tada napravio neke pomake pa danas rutinski posjećuje Španiju, Alžir, Siciliju i Belgiju, smjeliji će stići i do Egipta, u rijetkim slučajevima do Amerike i Indije, ali i na tim putovanjima držaće se utabanih staza koje su prije njega prokrčile kolone sitnih engleskih trgovaca. Ruski turista se plaši da slučajno ne odstupi od šablona, njemu kao da ne priliči da na svoju odgovornost preduzme neku inicijativu, pa nije čudo što se nije dosjetio da zaviri u Crnu Goru i što je još daleko dan kada će shvatiti da je to možda najljepša zemlja Evrope, da se u nju stiže lakše nego u Napulj ili Nicu i da kultura tog kraja turistima obezbjeđuje mogućnost udobnog putovanja. U Crnoj Gori sam boravio sa porodicom i sve teškoće koje čovjeka sljeduju kad se putuje sa damama i djecom razrešavao na zadovoljavajući način, u svakom slučaju, ništa teže nego u južnoj Italiji. Kad naša poštovana gospoda novinari skitajući po banjama uspijevaju da iscijede potreban broj interesantnih redaka, kakvu bi tek izvanrednu primjenu svoje moći zapažanja našli u ovoj živopisnoj slovenskoj kneževini koja je sačuvala lijepe osobine patrijarhalnog života!? Da našu publiku ubijedim da vrijedi putovati u Crnu Goru – nije u mojoj moći. Oko toga će se, ja se nadam, zabaviti drugi, sa većim autoritetom od mene. Da Vasilije Ivanovič Nemirovič-Dančenko, čovjek koji je Španiji napravio karijeru, kojim slučajem posjeti Crnu Goru, bila bi to, po mom uvjerenju, velika sreća za kneževinu: budući da je naš najdarovitiji pjesnik prirode već uspio da pokrene rijeku turista ka Španiji, isto bi mu sigurno uspjelo i sa Crnom Gorom. Ja ću se, pak, ograničiti pokušajem da objasnim zašto sa tolikim zadovoljstvom posjećujem Crnu Goru*.

Čini mi se da svako ko je poslom vezan za Peterburg i prinuđen da najveći dio godine provede u sjevernom polumraku, na smrznutom ingermanlandskom blatu, ima bolesnu potrebu da strugne tamo gdje sve bliješti od svjetlosti, gdje je priroda lijepa, a nebo i more plavi. Naravno, i u Rusiji ima lijepih krajeva sa odličnom klimom, ali život u njima nije uvijek ugodan, u što sam se više no jednom uvjerio putujući po Krimu i Zakavkazju. Tamo te čeka ili nevjerovatna skupoća ili potpuni nedostatak komfora, osim u slučajevima kad to dvoje idu zajedno. Po svoj prilici, nema nam druge nego da se strpimo dok ne uđe strani kapital i dok preduzetne inostrane kompanije ne opskrbe crnomorsku obalu svim blagodetima komfora, a dotle će onaj ko je željan odmora i ljepote biti prinuđen da ide u inostranstvo. Kad je tako, prednost bi trebalo da imaju najljepši krajevi, a u Evropi je to – Crna Gora. Njena priroda daleko prevazilazi sve čemu se divimo u Švajcarskoj, Tirolu, na jezeru Komo, na Kavkazu, Krimu, Bosforu ili na obali Napuljskog zaliva, ali se o tome kod nas niti priča niti piše, iako svaki dan možemo da čitamo o ljepotama Nice i alpskih dolina. Zašto je to tako – ne znam, jer Crna Gora nije na kraj svijeta – u nju se stiže vrlo lako: iz Peterburga za svega četiri dana, izuzetno interesantnom rutom (Budimpešta, Rijeka, Dalmatinska obala).

* Mada, glavninu knjige čini opis unutrašnje Crne Gore, koja u vrijeme pisanja knjige od mora ima samo izlaz kod Bara, „sinje more” iz naslova – termin zajednički i ruskoj i srpskoj narodnoj poeziji, izražava težnju autora da obrazloži nužnost stvaranja slovenske, srpske države – monarhije, koja bi izlazila svom dužinom na Jadran, prvo more na čijim su se obalama Sloveni naselili, a koja bi pod vođstvom dinastije Petrovića, odnosno knjaza Nikole, bila odana i lojalna Rusiji.
* Golicin je u svojim romanima često kritikovao visoko društvo Rusije za poročnost, ispraznost i podložnost uticajima Zapada, a sebe, kao i u ovoj knjizi, vidio kao branitelja zdravih, konzervativnih načela – carizma, slovenstva, pravoslavlja i viteštva.
* Truvil je primorsko ljetovalište u Normandiji, Menton je na Rivijeri, a Ostende u Flandriji.
* Golicin je aristokrata i otud ova ironija prema plaćenim „piskaralima”: njegovi motivi su drukčiji i viši.