Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda

Pun naslov dela glasi: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava.

Podnaslov dela glasi: Strasbourški acquis.

Odlomak:

PREDGOVOR

Odluci da se ova knjiga napiše najviše je pridonijelo iskustvo stečeno radom sa studentima svih stupnjeva na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Sveučilištu u Zagrebu, ali i iskustvo stečeno radom na Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tijekom kojeg sam pročitala više tisuća presuda redovnih i specijaliziranih domaćih sudova. Stalni kontakti s hrvatskim sucima, državnim odvjetnicima, odvjetnicima i osobama u državnom upravnom aparatu, ali i članovima akademske, osobito sveučilišne zajednice, bili su stalan poticaj da na toj odluci ustrajem. Konačno, članstvo u Venecijanskoj komisiji Vijeća Europe omogućilo mi je pravodobnu usporedbu stanja pojedinog hrvatskog pravnog područja s onim u drugim državama članicama Vijeća Europe. Ta je usporedba upućivala na to da je takva knjiga u Hrvatskoj prijeko potrebna. Čini se, naime, da je nedostatak stručne literature koja bi sadržavala cjelovitu obradu konvencijskog prava na hrvatskom jeziku nepremostiva zapreka široj primjeni tog prava u domaćem pravnom sustavu. Knjiga je pokušaj da se pridonese rješavanju tog problema. Ona na jednom mjestu, na hrvatskom jeziku, pokušava dati cjelovitu i obrazloženu informaciju o konvencijskom sustavu zaštite ljudskih prava. Knjiga istodobno pokušava podsjetiti na obveze koje iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) proizlaze za Republiku Hrvatsku i njezina tijela, osobito sudove. Naime, s primjenom Konvencije u nacionalnom pravnom poretku usko je povezano pitanje odgovornosti države, članice Vijeća Europe, za izvršenje preuzetih međunarodnih obveza. U tom procesu danas još uvijek postoje mnogobrojne prepreke. One u najvećoj mjeri izviru iz sistemske nefunkcionalnosti države, ali i neosposobljenosti državnih i javnih tijela da prihvaćaju te pravilno i u cjelini primjenjuju međunarodne ugovore koje je Republika Hrvatska ratificirala. To se osobito odnosi na Konvenciju. Knjiga pokušava podsjetiti i na obveze koje iz Konvencije proizlaze za svakog građanina, potencijalnog podnositelja pojedinačnog zahtjeva protiv države Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) odnosno za njegova pravnog zastupnika. Sažeto, knjiga je pokušaj da se čitatelju pruži cjelovit uvid u pravni život Konvencije te omogući upoznavanje s institucionalnim ustrojem konvencijskog nadzornog sustava i s temeljnim doktrinarnim postulatima konvencijskog prava, a da istodobno podrobnim objašnjenjima sudske prakse i pravnih stajališta Europskog suda bude osnova za njezinu djelotvornu primjenu u praksi. Stoga je namijenjena pravnicima, osobito sucima, državnim odvjetnicima i odvjetnicima te državnim i javnim službenicima koji se svakodnevno bave pravima i obvezama stranaka, ali i njihovom nedužnošću odnosno krivnjom za kažnjiva djela, bilo da ih progone, brane ili im sude. Knjiga je namijenjena i studentima prava svih stupnjeva te polaznicima poslijediplomskih i doktorskih pravnih studija. Uspješno bavljenje pravom kao profesijom danas se više ne može zamisliti bez dobrog poznavanja konvencijskog prava. Ona je stoga pisana »udžbenički«, uz nužno uvažavanje znanstvene aparature. Međutim, knjiga je namijenjena i svim osobama kojima pravo nije struka, a koje se žele upoznati sa stvarnim značenjem i praktičnom primjenom Konvencije, tumačene kroz praksu Europskog suda. Taj mi se aspekt knjige čini osobito zanimljivim. Konvencija je stari instrument, potpisan 1950. godine. Predstavljala je odgovor na masovna kršenja ljudskih prava za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega. To su razdoblje do 1945. godine obilježavali fašistički i nacistički režimi, a zatim i grčki građanski rat, bujanje komunizma, obnova Kominterne kroz tzv. Kominform (1947.), rušenje demokratskog pokreta u Čehoslovačkoj (1948.), itd. Konvencija je bila izraz volje europskih demokracija da spriječe pojavu novih nedemokratskih režima, učvrste mir i osiguraju jedinstvo kontinenta prisiljavanjem država da poštuju ljudska prava i temeljne političke slobode svih svojih građana. Sažeto, potaknuta Općom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (1948.), Konvencija je bila pravni izraz ideje europskih demokratskih država o uspostavljanju jedinstvene zaštite ljudskih prava i individualnih političkih sloboda na europskom kontinentu, jer se samo očuvanjem tih vrijednosti, na načelu vladavine prava, mogu graditi temelji istinske demokracije. U tom svjetlu, obrađujući stotine presuda Europskog suda, primijetila sam da njegova jurisprudencija, sagledavajući je u cjelini, ima posebnu pravnopovijesnu vrijednost: presude Europskog suda pričaju priču o povijesti europskog kontinenta u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Praksa Europskog suda život našeg kontinenta vjerno prati iz dana u dan već preko 50 godina. Vjerujem da je u ovoj knjizi, kroz prikazanu sudsku praksu konvencijskih tijela, tu povijest rušenja i izgradnje naše Europe moguće osjetiti. U knjizi su sadržani narativi o historijskom značenju holokausta, o usponu i padu europskih vojnih diktatura, o bivšoj zloglasnoj sovjetskoj tajnoj policiji i kasnijim postupcima lustracije njezinih članova u nekim postkomunističkim državama, o turskoj okupaciji sjevernog dijela Cipra i njezinim posljedicama, o kurdskom pitanju u Turskoj, o mučnoj borbi britanske vlade s terorizmom IRE 70-ih godina prošlog stoljeća i njezinoj borbi protiv suvremenog terorizma poslije 11. rujna 2001., o zločinima zloglasnih terorista poput Šakala, o intervencijama saveznika izvan teritorija država članica Vijeća Europe (Irak), o raspadu bivšeg »istočnog bloka« i kaosu vezanom uz konfisciranu i nacionaliziranu imovinu građana koji su ti totalitarni režimi ostavili za sobom, o čečenskom pitanju u Rusiji, o nepriznatim državama na tlu Europe koje su se u tom kaotičnom stanju neizvjesnosti pokušale stvoriti, kao što je Pridnestrovskaya Moldavskaya Respublika (»Moldavska Republika Transistrija«), i vanjskoj potpori njihovim separatističkim režimima te o drugim teškim problemima sukcesija država, osobito bivšeg SSSR-a i bivše SFRJ, kao što su teške posljedice rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, zločini na Kosovu, bombardiranje Srbije koje je proveo NATO ili tegoban položaj »izbrisanih« u Sloveniji. Istodobno, knjiga priča »priče« o europskim kraljevima, prinčevima i princezama, o bivšem grčkom kralju Konstantinu, o razbaštinjenom princu, sinu švedskog kralja Gustava VI. Adolfa, o borbi princa Hansa-Adama II. od Lihtenštajna za povrat imovine konfiscirane ukazom bivše Čehoslovačke, o borbi princeze od Monaka za pravo na privatnost, o nesretnoj smrti britanske princeze Dijane, itd. Konačno, priča čudesnu priču o razvitku europske pravne svijesti i pravne kulture, o širenju područja slobode osobe pružanjem pravne zaštite njezinim pravima (reproduktivnim, seksualnim, rodnim, ali i onima poput prava na »vlastitu sliku« u javnosti – right to one’s own image), koja je pravna zaštita »do jučer« bila nepoznata. Stoga se jurisprudencija Suda u Strasbourgu može čitati kao pravni dokument vremena koji nedvojbeno sadržava i elemente pravne književnosti. Utoliko knjiga nije namijenjena samo primjenjivačima prava ili, općenito, pravnicima. Namijenjena je svim građanima koji su zainteresirani za poslijeratnu pravnu i socijalnu povijest Europe.