Klinička imunologija

Odlomak :

’’Veliki i brzi razvoj medicinske znanosti i njena nesumnjiva velika društvena važnost dovela je do toga da bazične discipline kao što je Imunologija u posljednjih 50 godina dožive pravu eksploziju u razvoju. Ovo se misli, prije svega, na direktnu korist i primjenu ovih znanja na liječenju bolesnika ali i na dijagnostičkolaboratorijske postupke u istraživanju i otkrivanju nastanka oboljenja, te na monitoring pacijenata.

Normalno, u ovakvom procesu fundamentalna medicinska istraživanja imaju najznačajniju ulogu jer one obuhvaćaju najšire biološke procese na nivou ćelije i gena, a njihova pragmatičnost i korist za bolesnika potvrđuje se svakim danom sve više.

Jedna, po svojoj prirodi, od temeljnih znanstveno istraživačkih disciplina je imunologija, čija povezanost sa svim područjima kliničke medicine omogućava njen vrlo brzi razvoj.

U svom razvoju bazična imunologija je omogućila iznimno napredovanje kako kliničke imunologije, tako i drugih kliničkih disciplina s kojima je ona izravno i posredno u vezi.

Današnja imunologija je jedna od vodećih disciplina u medicini koja je morala i uspjela da dosegne u velike dubine molekularne biologije kako bi objasnila osnovne imunološke procese koji se odigravaju na molekularnom nivou. To se prije svega odnosi na reagiranje organizma, odnosno antitijela na specifične i nespecifične antigene, njihovu povezanost sa medijatorima imunoloških reakcija kao što su komplement, nastajanje citokina u ovim reakcijama, te njihov značaj u njima.

Ove spoznaje u posljednjim decenijama zbog izuzetnog razvoja imunologije u mnogim slučajevima je bitno mijenjala naša shvatanja o etiopatogenezi, toku, liječenju i prognozi mnogih oboljenja.

Posebno sa kliničkog aspekta, imunologija je jasno definisala ulogu imunokompetencije kao jedan od glavnih faktora rezistentnosti našeg organizma na strane antigene i obrnut proces od toga, pojavama imunodeficijencija koje su u najvećem slučaju odgovorne za nastajanje mnogih oboljenja, nažalaost, često i sa letalnim ishodom.

Period razvoja imunologije koji počinje neposredno prije drugog svjetskog rata odlikuje se pojavom ogromne količine novih podataka. Ograničeni prostor ne dozvoljava čak ni kratko pominjanje mnogo toga što je urađeno. Štaviše, cilj ovog poglavlja i nije da cjelovito prikaže nedavni razvoj i sadašnje stanje našeg znanja. Stoga će biti pomenuti samo neki primjeri nedavno dobijenih temeljnih znanja.

Owen je 1945. godine zapazio da dizigotni blizanci govečeta imaju dvojne serološke specifičnosti. Medawar i saradnici su u Londonu (1935) izvršili promišljene eksperimente na sisarima, a Hašek je slične eksperimente obavio u Pragu koristeći spojena jaja različitih vrsta ptica. Njihovi su eksperimenti presđivanja poslužili kao osnova za detaljna istraživanja stečene imunotolerancije i od temeljnog su značaja za problem presađivanja tkiva.
Astrid Fagraeus je 1948. godine pokazala da upravo razvićem plazma-ćelija (koje su opisali 1890. godine Cajal, a zatim i Gormsen i Bjerneboe) zaista dolazi do stvaranja antitijela. U 1953. godini Garbar i Williams su pokazali raznolikost imunoglobulina i otkrili su postojanje IgA (nazvan prvo X, a zatim ß2A). Ustanovljena je nomenklatura imunoglobulina i izučeni su redoslijedi aminokiselina mnogih od njih.

Do brzog napretka je došlo posebno zahvaljujući radu Portera, Edelmana, Hilschmana, Putmana i drugih. Grubb, Oudin, Ropartz i Kunkel su serološkim metodama utvrdili postojanje alotipova i idiotipova, i danas se u mnogim laboratorijama izučava odnos između strukture ovih proteina i genetske informacije.

Središnja uloga timusa u imunološkim procesima je prvi put utvrđena eksperimentalnim radovima Millera u Londonu (1961-1962) i Waksmana i Jankovića u Bostonu. Ova su istraživanja obavljena korišćenjem neonatalne timektomije kod miševa. U isto su vrijeme i druge grupe, uključujući Gooda i njegovu grupu u Minesoti, kao i Warnera u Melburnu, izučavali ulogu timusa. Njihova su početna zapažanja i ispitivanja otkrila u cjelini novo polje celularne osnove kooperacije ćelija odgovornih za celularnu i humoralnu imunost, T-lifocita porijeklom iz timusa i B-limfocita porijeklom iz koštane srži.

Tokom posljednjih decenija pojavile su se nove grane imunologije:
(1) Imunopatologija je dala važne doprinose našoj zalihi znanja i čak ponudila nove terapijske pristupe. Izučavanja patoloških procesa su nam, na mnogo načina, pomogla da razumijemo normalne procese,
npr. izostanak plazma-ćelija kod djece sa hipogamaglobulinemijom.
(2) Imunogenetika obuhvata izučavanje redoslijeda aminokiselina imunoglobulina, antigena histokompatibilnosti, genetskih biljega imunoglobulina kao i odsustva imunskog odgovora na izvjesne antigene kod određenih sojeva životinja (Benacerraf, Sela i drugi). Ovo doprinosi našem razumijevanju prenosa genetske informacije i položaja na hromozomima lokusa koji kontrolišu antigene tkivne podudarnosti.
(3) Tumorska imunologija i imunohemijska analiza sastojaka različitih humanih i životinjskih tumora i leukemičnih ćelija su već razjasnili nekoliko važnih pitanja. Ona uključuju: odsustvo raznih normalnih sastojaka na ćelijama tumora; pojavu antigena koji su normalno prisutni samo u vrijeme fatalnog razvića (Abelev; Tatarinov, Gold, Burtin i drugi) ili pak u tkivima različitim od onih u kojima se tumor razvio; postojanje neoantigena u nekim tumorima. Ovo posljednje podrazumjeva da su ćelije stekle novu genetsku informaciju koja može zavisiti od unošenja dijela virusnog genoma u ćeliju. Postoji nada da će intenzivna proučavanja dati djelotvorne oblike imunoterapije tumora, uključujući leukemije.
(4) Transplantacijska imunologija potekla je iz rada na stečenoj toleranciji. S obzirom na to da odbacivanje transplantata predstavlja imunološki fenomen koji pretežno zavisi od timusa, koriste se kao imunosupresivni agensi hemijske supstancije i antitimocitni imunoserumi. Važne su informacije dobivene kod ljudi i miševa iz proučavanja antigena tkivne podudarnosti. Prisustvo ovih antigena na leukocitima je omogućilo tipizaciju histokompatibilnosti (Dausset, Snell, Rapaport, 1958). Stvoreni su međunarodni centri za tipizaciju histokompatibilnosti kod čovjeka s ciljem utvrđivanja tkivne podudarnosti između tkiva namjenjenog transplantaciji (obično bubreg) i primaoca. Nedavno su otkrivene izazovne združenosti nekih HLA-fenotipova i podložnosti otpornosti imunskim bolestima.
(5) Imunološki poremećaji. Izučavanje imunoloških poremećaja se pojavilo kao posebna disciplina koja se odnosi na imunodeficijencije kako širokog spektra tako i antigen-selektivnu imunu terapiju ovih poremećaja.
(6) Imunohemija. Počev od rada Lienera (1953) i Grabara sa saradnicima (1955), imunohemijski metodi se koriste u biljnoj fiziologiji, patologiji i u poljoprivrednoj industriji.

Razvoj tehnika i instrumenata
Sticanje novih naučnih informacija je historijski povezano sa metodološkim napretkom podrazumijevajući razvoj novih tehnika ili instrumenata. Savršenost Leeuwenhoekovog mikroskopa bila je važna za Pasteurov rad u bakteriologiji i za Mečnikovljeva izučavanja fagocitoze. Uvođenje hemijskih metoda je odigralo glavnu ulogu u Landsteinerovim temeljnim izučavanjima imunološke specifičnosti. Docnije je metod kvantitativne imunoprecipitacije, opisan od Heidelbergera i Kendalla (1953), bio od izuzetne važnosti za razvoj moderne imunohemije. Uvođenje fizičkih ili fizičkohemijskih metoda kao što su ultracentrifugacija (Svedberg i Pedersen, 1939), ultrafiltracija kroz membrane sa porama stupnjevite veličine (Elford, Grabar, 1930-1937), elektroforeza u tečnoj sredini (Tiselius, 1937), filtracija preko apsorpcionih kolona, naročito Sephadexa i sličnih materijala (Porath, 1950), elektronska mikroskopija, obilježavanje radioaktivnim izotopima, imunofluorescencija, kao i mnogi drugi tehnički napreci omogućili su otkrivanje potpuno novih oblasti istraživanja.

Imunološke metode.
Od čisto imunoloških metoda koji se još uvijek koriste u izvornom ili preinačenom vidu možemo pomenuti: fiksaciju komplementa (Bordet i Gengou 1901), pasivnu hemaglutinaciju (Boyden, 1951), stvaranje rozeta (Biozzi i Zaalberg, 1964), stvaranje plaka u gelu agara od strane imunokompetentnih ćelija (Jerne, Henry i Nordin, 1963), kao i korišćenje antitijela ili antigena obilježenih fluorescentnim bojama (Coons, 1942),
enzimima (Avrameas i Uriel, 1966) ili radioaktivnim izotopima (Yalow i Berson, 1960). Značajni su doprinosi omogućeni precipitacijom u gelu. Početkom ovog vijeka Bechold je olakšao posmatranje ring-testa (ispravno zvanog disk-test, koji je po prvi put koristio Ascoli za dijagnozu antraksa) time što ga je izvodio u gelu. Oudin je u periodu 1946. -1948. pokazao da svaki kompleks antigen-antitijelo stvara nezavisnu precipitacijsku liniju i uveo je jednostruki difuzijski metod koji omogućuje kvantitativna mjerenja. Dvostruki difuzijski metod u gelu, koji su nezavisno razvili Ouchterolony i Elek (1948), posebno je koristan za kvalitativno poređenje antigena i antitijela. Imunoelektroforetska analiza u gelu (Grabar i Williams, 1952-1953) i njena kvantitativna modifikacija (Ressler, 1960; Laurell, 1967) su dali velik doprinos imunologiji i drugim granama nauke. Milstein i Köhler 1975 god. razradili su metod za stvaranje hibridomskih ćelija i monoklonskih antitijela.’’