Heloiza ili povratak riječi

Slava, zabranjena ljubav, izdaja, tajni brak, odlazak u manastir, progonstvo... od XIX veka do danas priču o Heloizi i Abelardu, ljubavnicima slavnima koliko zbog pameti, toliko i zbog svoje tragične sudbine čuli smo mnogo puta, ali Goce Smilevski prvi je ponudio Heloizinu priču.
Ovaj roman kruži oko onoga o čemu se u pismima koja je istoriji ostavio Abelard jednako uporno ćuti: oko deteta rođenog iz veze dvoje ljubavnika. Astralab, sin kojem je majka u ime utkala zvezdu, sluteći da će mu biti potrebna vodilja kroz tamnu noć sudbine gde je završio? zašto ga je napustila? zašto mu se nije vratila?

O autoru

Goce Smilevski rođen je u Skopju 1975. godine.
Obrazovao se na Sveučilištu sv. Kirila i Metodija u Skopju, na Karlovom sveučilištu u Pragu i na Centralnoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Sada radi u Institutu za makedonsku književnost u Skopju.Autor je romana Planeta neiskustva, 2000., Razgovor sa Spinozom, 2002., Sestra Sigmunda Freuda, 2010. i Heloiza ili povratak riječi, 2015. Za svoj je rad dobio nagradu Roman godine koji dodjeljuje skopski VTPMHCKH BecHHK (Jutarnji list) za roman Razgovor sa Spinozom,
dok je za roman Sestra Sigmunda Freuda dobio Nagradu za književnost Europske Unije i Nagradu za mediteransku kulturu. Romani Goce Smilevskog objavljeni su na trideset jezika.

***

Na početku moga života bijahu riječi. Često sam pokušavala zamisliti ono što mi je bilo izbrisano iz sječanja: vrijeme kad se svijet otvarao pred mojim očima svojom neimenovanošču i nepoznatošču, kada je moja majka davala imena svemu
što postoji. Zamišljala sam je kako govori “nebo” i pokazuje prema beskraju; kako kaže “rijeka”, dok stojimo na Malom mostu, a ja bacam kamičak u plavetnilo koje protječe; kako kaže “ptica”, dok gledam prema onom što prelijeće beskraj. Majka i ja živjele smo same i od nje sam naučila svaku riječ na početku svoga postojanja.
Ona je imenovala svijet, učeći me kako posuđivati riječi od tišine, i kako ih ponovno vratiti tišini. Nas dvije živjele smo na lijevoj obali Seine; dom nam bijaše soba s jednim prozorčićem kroz koji se nikada nije moglo vidjeti Sunce. Majka me u toj sobi rodila godine 1099. I dala mi ime koje je po svomezvuku najbliže Suncu, Heliju:Heloiza. Osim našega sobička Pariz moga djetinjstva bila je i tkaonica u kojoj je radila moja majka, dom moga ujaka, kanonika prvostolnice Notre Dame, te rijeka i most koje smo prelazile kad smo ga išle posjetiti. Ujakova kuća nalazila se u blizini prvostolnice, u crkvenom gradu usred Pariza, gdje su živjeli studenti i svećenici predavači u katedralnoj školi. Pri svakom našem susretu ujak je niajci davao novac, znajući kako je neznatna zarada tkalja, no ona
je uvijek odbijala taj dar. U njezinoj gesti nije bilo ponosa, nego tek osjećaja jednakosti: govorila je da moramo živjeti kao i svaka druga tkalačka obitelj. Očev lik nisam zapamtila, a kao uspomenu ostavio mi je mali astronomski instrument kojim se određuje kruženje planeta i zvijezda: astrolab. Od majke su mi kao uspomena ostale riječi, i kad sam je izgubila, zatvorila sam riječi u sebi i još ih dugonisam izgovarala.

Ujak je mislio da sam zanijemila sve do trenutkakad sam, devet mjeseci poslije, ponovno progovorila. Jedne zimske noći ujak me odveo u Samostan Sainte Marie
u Argenteuilu, na pola dana od Pariza. Osim mene, ondje su doveli još nekoliko djevojčica koje su plakale i molile svoje roditelje da ih ne ostavljaju. Ujak mi je objasnio da me tamo ostavlja na nekoliko godina, za trajanja moga školovanja, dok su ostale djevojčice doveli da bi ostale u samostanu do kraja svojih života, jer su njihovi roditelji vjerovali da će Bog, ostave li svoje dijete u samostanu da se za
njih moli, oprostiti grijehe svima iz njihove obitelji, i tako će biti spašeni od pakla.

Zbog onoga svojstva kod djece, koje rijetko nadživljuje djetinjstvo, svojstva zbog kojega se ono što snažno proživljava netko u njihovoj blizini prenosi i u dječju dušu, osjetila sam da i mene boli isti strah i ista bol koje su mučile duše tih djevojčica.
I još dugo potom, kad god bih čula dječji plač i molbe, zvuk toga plača i tih molbi vraćali su me u onu zimsku noć u Samostanu Sainte Marie. Tijekom osam godina provedenih tamo učila sam gramatiku, retoriku, dijalektiku, aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu.
Učila sam riječi drugačije od onih koje sam naučila od svoje majke;izučavala sam latinski, starogrčki i hebrejski jezik.
Kad sam navršila šesnaest, moj ujak je došao u samostan i poveo me sa sobom natrag u Pariz. Grad mi bijaše nepoznanica, pa sam dane provodila čitajući i vezući, a ponekad pjevajući neki psalam, ili pohvalne pjesme Bogorodici. Ujak je živio u uvjerenju da put prema Bogu vodi preko pokornosti i suzdržavanja, i radovao se mojoj povučenosti. Bio je poznat po svojoj skromnosti i šutljivosti,
a svi koji su ga znali bijahu zbunjeni načinom na koji se ponosio mnome. Otkako sam se vratila u Pariz, pripovijedao mi je da svakome govori koliko je pametna njegova Heloiza, i da je samo njegova Heloiza pročitala sve što je sačuvano od Platona i Aristotela.
Znao je da se neki podsmjehuju tom njegovu ponosu koji je imao u sebi i nešto od dječje naivnosti, no drugi su se oduševljavali. Njegove riječi o meni brzo su se proširile gradom, možda i zato što me moja osamljenost obavijala nekakvom tajnovitošću, a Ijudi su po ulicama, u tavernama i po trgovima Pariza počeli pjevati pjesme o mudroj Heloizi. Ponekad bih neku od tih pjesama čula kad bih s ujakovim slugama otišla na tržnicu, ali nikada nisam zastala da ih saslušam do kraja, samo bih nastavila svojim putem.