Dobri za sve

Iz recenzije :

’’Najnovijom zbirkom pjesama Dobri za sve autorica Sonja Manojlović obogaćuje i proširuje raspone svoje iznimno elastične imaginacije i posebno razuđene sintaktičke opuštenosti. Mogli bismo kazati kako zaokružuje i (istodobno) raspršuje stvaralačke pretpostavke svojega izraza, posebno zamjetljive u ciklusu knjiga nastalih posljednjega desetljeća, a tvore ga „Pjesme i crteži“ (2008.), „Hod na rukama“ (2010.), „A sa šest labradora na more putovat“ (2012.) i „Daj naslov“ (2013.) uglavnom uz crtačku suradnju Saše Šekoranje. Riječ je o neospornoj suverenosti kretanja protegama riječi i prostorima stranice, o iznimno slobodnoj plovidbi između obala značenja i hridina besmisla ili tautologije.

Koliko god pjesnikinja bila nesputana obavezama referencijalnosti ili potrebama vezivanja u zbilju, navest ćemo jednu fusnotu koja prati naslov pjesme „Prijedlog bez osmijeha“. Fusnota glasi: „U rujnu 2014. novine su prenijele prijedlog iz jedne od susjednih zemalja: ženama zabraniti smijanje u javnosti“. Smijemo li dakle, navedenu pjesmu smatrati svojevrsnim odgovorom na navedeni izazov, pa iz toga zaključiti da i autorica tako konzumira svoje pravo na javni smijeh. Iz takve premise dalo bi se zaključiti također kako ona, na neki način, dijeli i Pirandellov stav o jednoj razini svojega pisanja: „ma non è una cosa seria...“

Kako bilo, pisanje Sonje Manojlović možda nema izričitu humornu notu, želju za izazivanjem smijeha, ali svakako se bavi pripitomljavanjem paradoksa, provociranjem apsurda, zazivanjem parodije, njegovanjem groteske, poantiranjem aporije... Na planu tumačenja njezinih polazišta svakako treba izbjegavati svaku jednoznačnost, odustati od nužde svođenja na isti zajednički nazivnik svih uvrštenih tekstova.

Možda bismo jednu od poetičkih pretpostavki mogli naći u približavanju infantilnom senzibilitetu, nekom prvotnom viđenju koje uočava stvari mimo konvencionalnih uloga, fiksiranih podjela, kodificirana smisla („kroz neuko oko“). Doista, nerijetka su autoričina pozivanja na svijet djece: „Djetetu ću prići, za odraslim zatvoriti vrata“, odnosno, jedino u suprotnom slučaju: „a ako neće dijete odraslom se obrati“. Dakle, „nadiru djeca“, „gdje brboću djeca“, „zlo postaje lice djeteta“, „uzela je dječja ruka“, tu je „mjesečevo dijete“ ili pak „božji dečec“. Neosporno je važno da „dijete preživi“, odnosno da se sačuva nesputanost pogleda („Slikovnica“), sposobnost igre i slojevite kombinatorike („Babuška“), nužda otvorenosti prema naizgled nemogućem: „čudo je sa mnom na ti“.

Drugu komponentu prvotnosti ili senzualne podloge niza stihova potražit ćemo u učestalim asocijacijama ili aluzijama na proces hranjenja, na fiziologiju okusa. Pjesma „Opipavanje hrane, rituali“ prepuna je kulinarskih formulacija: „dosoli, prinese, pospremi“, odnosno „Na pladnju i kuhano i pečeno / i restano“, dapače: „s priborom u zraku gost do gosta sluti / opipat će i želudac iznutra“. I u drugim pjesmama ne nedostaju slične naznake „jer vječno je žlica podignuta, / vječno su usta razjapljena.“ Pjesma „Gozba“ započinje auftaktom: „Za pojest će se“, da bi u nastavku naizgled reterirala: „A rekli su, neće se jesti ono što ima oči, doživljaje / najbolje je nijema riblja mlađ.“ Pjesma „Ono što i inače radiš“ također je nabijena metaforičnim „degustiranjem“: „A nije li moguće da je bilo / naprosto / hranjivo / plakanje / I kome je bilo jestivo / to glasno nebo / Ispod nepca“. Pjesma pak „Što radiš večeras“ ustvrđuje: „Sad im je već sve hrana, kotlovi se njišu, / opkole ih dječja usta“. Nije li simptomatično što spomen dječjih usta povezuje nagonsko uzimanje nužnih obroka i nesputano izricanje inače tabuiziranih evidentnih istina?

Pjesma „Što jedeš“ već je inflatorna ili čak redundantna u svojem taksativnom nabrajanju: „Jedem sjemenke i bobe, / i klicu i plod / tamanim istim žarom // Jedem šarene zmije, / nađem ih, ščepam, na grudi pritegnem // Boje, šumove, sjajeve, / ni naziva im ne znam, putujem, / što nađem, / što mi daju“. Ali u pjesmi „Svakodnevica“ lirski subjekt isto tako se ne može lišiti misli na hranu: „redim po kući, klečim, vučem krpe, / onda dugo i nepomično sjedim, / a kad se sasvim smirim, ogladnim, / pa trčeći idem van / prositi iće i piće,/jer do mojega vina... još je dugo hodanja u mjestu“. A pjesma „Poslijepodne u kinu“, sa svoje strane, priziva statiku i shematiku svakidašnjice: „Skokovi u mjestu, udarci iznutra“, da bi se apostrofom okrenula banalnom sugovorniku, tipičnom suvremeniku, konzumerističkom suputniku: „čovjek si gladi“.

Velika amplituda krajnosti, izazov zijeva između suprotnosti još je jedno neosporno inspirativno polazište pjesnikinjina pisanja/pjevanja. Raspon ide „iz nevidljivog u vidljivo“, „iz ničega u nešto“, „iz šupljeg u prazno“, „iz jedne u drugu“ ili „svakome za pod zub, svakome za pod glavu“, „ono što jest i ono što nije“, „ostavljaš dojam da imaš i kad nemaš“, „može ovako, ali, gle, može i onako“, „ja da / i ja ne“, „za i protiv“ itd. Posebna je pak polarizacija kad je sama riječ predmet razdvajanja, rastakanja, problematičnog statusa: „riječ za pod glavu / nož za pod vrat / sve može“, „riječ po riječ / A ipak, tu, uzmanjka koja?“, „u riječi sam se skrio i ljubio“, „što mi znače riječi/ znam čak i u snovima“, „a prizor je već riječ“. „Samoće od riječi, iz jedne u drugu“ naslov je koji otvara problemski sloj verbalnih metamorfoza: „opisujem jedno kao da je drugo“, sustavno klizanje značenja iz evidencije i izričitosti u polisemiju i, postupno, u potpunu negaciju: „i čemu toliko riječi da bi se reklo ne“, odnosno, apodiktički, „sa mnom se razgovarati ne da“.

Pjesnički svijet Sonje Manojlović konstituiran je neizvjesnostima i nepouzdanostima, slutnjama i domišljanjima, odustajanjima i odjecima, priklonima i razlaganjima, levitacijom i sublimacijom, uzvratima i obratima, egzistencijalnim treperenjem i refleksivnim relativiziranjem. Ali sve je to bolje i uvjerljivije izrazila sama pjesnikinja konstatacijom: „Umjesto jasnoće, tu je njezina jeka“. Naime, jasnoća ni ne može biti ideal iole zahtjevnijega poetskog programa, jednoznačnost i čvrstoća definicija dokidaju „auru“ estetske kontemplacije i doživljajnog supstrata. Nasuprot tomu, prostor jeke može obuhvatiti sav dinamizam inače proturječnih ili suprotno usmjerenih silnica, može prizvati ono ujevićevsko „sunce od jasnoće“, latentno upravo u jezgri iracionalnog i magmatičnog govora poezije. Najnovijom zbirkom Sonja je Manojlović posvjedočila svoju pripadnost zahtjevnim tražiteljima istančanoga odaziva akumulirane jezične građe, potvrdila svoje posebno, i visoko istaknuto, mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu.’’

Tonko Maroević, časopis Poezija