Arhitektonski fokus Krešimira Rogine

Iz recenzija :

’’ARHITEKTONSKI FOKUS KREŠIMIRA ROGINE knjiga je teksta, a ne danas uvriježena i uveliko profanirana arhitektonska slikovnica, koja na 400 stranica otvara neka od najeminentnijih arhitektonskih pitanja današnjice. Nakon Jutarnjih ogleda o arhitekturi (2004) i Abecedarija arhitekture Krešimira Rogine (2007), radi se o najnovijem teorijsko kritičarskom spisu najplodonosnijeg kroničara arhitektonskih fenomena na našim prostorima, koji u fokus svoga interesa uvodi najširi raspon tema. Nakon predgovora naslovljenog Knjige su prespore ali traju duže od arhitekture, knjigu otvaraju dva vrlo osobna poglavlja Autobiografski scherzo i Tko je taj Pop? koja nas uvode u analitičke teme poglavlja Mehanička reprodukcija i arhitektura te Arhitektura u Digitalno doba. Slijede poglavlja Fenomeni te Knjige i izložbe, a drugu kulminaciju knjige čine razgovori s najpoznatijim svjetskim i domaćim arhitektima (11+11), poput Petera Eisenmana i Zahe Hadid ili Igora Franića i Helene Paver Njirić. U zaključnom poglavlju Četiri jahača apokalipse autor se referira na svoje „duhovne očeve“ Franu Gotovca, Cedrica Pricea, Radovana Ivančevića te Ranka Radovića, a knjiga je posvećena „petom jahaču“, nedavno preminulom teoretičaru pop kulture Nigelu Whiteleyu. Knjigu objavljenu u nakladi MeandarMedije uredio je Branko Čegec, a oblikovao Andrej Filetin iz studija Fiktiv.

U svijetu dramatično rastrganom prirodnim, ekološkim katastrofama i ideološko-interesnim tenzijama, u ambijentu stalnog ubrzavanja misli, legalizacije globalne “bijele buke”, u vremenu karakteriziranom sve očitijim rasipanjem umjetničke percepcije Krešimir Rogina svojim tekstovima o arhitekturi i društvu koje ju stvara uporno promovira bitnost onog jednog � glasa u nama, intuitivnog unutarnjeg promatrača, svjedoka intimističkih doživljajnih fenomena nove stvarnosti i općih mjesta novije arhitektonske povijesti. Potpuno stajući iza svog doba, ne zalazeći u manifestne naputke za podobno i ispravno, Rogina se putem markiranja i seciranja osobnih afiniteta inventivno i uvjerljivo zadržava na potrazi za objektivnošću kao zahtjevnoj disciplini. Pored zanimljivog, vječitog i iznimno educiranog preispitivanja naratora-arhitekta ova knjiga čitaocu nudi i sve rjeđu mogućnost � uvid u autentično i komparativno promišljanje šire gradbene kulture kao dragocjenog nasljeđa za koje nas vežu veze od notorne važnosti i zbog kojeg je vrijedno odmetnuti se od recentnog, nikad spektakularnije upakiranog konformizma estetskog poimanja.’’

Marijan Hržić

’’Krešimir Rogina jedinstven je protagonist hrvatske kulturne scene koji već desetljećima kontinuirano djeluje kao praktičar, publicist, kritičar i teoretičar arhitekture, pri čemu se te aktivnosti međusobno podupiru i hrane. Ta višestrukost njegovog profesionalnog života otvara mu širok uvid u različite teme arhitekture, ali i drugih civilizacijskih kretanja, što njegovim esejistički intoniranim napisima daje poseban kredibilitet. Rogina svoj bogati kritičko-spisateljski rad razvija kroz razne žanrove: od “primijenjene teorije” preko osvrta na aktualnu problematiku izgrađenog okoliša do razgovora s vodećim protagonistima hrvatske i internacionalne scene. Ako išta određuje Roginu kao arhitekta i intelektualca, to je njegova spremnost na rizik i odbijanje da se zadovolji prosječnošću, klišejima i “provjerenim” modelima koji su toliko ukorijenjeni u maticu hrvatskog društva. Njegov kritičko-spisateljski rad zato zagovara jednu kontinuiranu “urbanu revoluciju” čije su konceptualne postavke fleksibilne, ali manifestno usmjerene prema nastojanju da se “misli i djeluje u futuru”. Stoga je čitanje Rogine uzbudljivo kretanje po nestabilnom terenu, susretanje teorijskih perspektiva koje se mijenjaju, upoznavanje s možda i neočekivanim vezama između arhitekture i društva.’’

Maroje Mrduljaš

’’Krešimir Rogina medijski je dekonstruktor arhitekture suvremenoga doba, njezin pragmatični vizionar i uživatelj svih njezinih smrtno opojnih esencija. Ova je knjiga digitalni bricolage jedne pustolovine mišljenja i građenja u kritičkome dijalogu sa suvremenicima s kojima dijeli strast identiteta i moć razlike. Kao što se digitalni kod globalnoga nereda svijeta otvara ulaskom u virusni trag interaktivnosti kulture, tako se čitajući isprepletenu mrežu ovih tekstova nalazimo u svijetu kristalnih slika i izbrušenoga jezika teorijske prakse arhitekture kao istinskog događaja života. Označavanjem traga jedinstvenog govora raspukline između arhitekture i teksta u spektakularnoj vizualnosti našega doba Krešimir Rogina prelazi granice arhitektonske kritike i esejistike. Iz knjige vrišti i isijava kao s platna Francisa Bacona ili s ploča Marca Bolana slikovni zvuk revolucije kao autentičnog stila jednokratnog života za koji arhitektura više nije estetska laž epohe, već najozbiljnija stvaralačka igra i eksperiment s kaosom svijeta do posljednjega daha.’’

Žarko Paić