Anto Jerković

Iz Uvodne studije :

’’Prvi stupanj zamašnih Jerkovićevih spoznaja čini suprematističko djelo Kazimira Maljeviča. (Bez sumnje, Instalacija, 1988, otvoreni je dijalog s Maljevičevim elementarnim formama i konstrukcijama sila slikanima, doduše, ne u jednom komadu, nego kao više odvojenih elemenata koji ipak čine povezanu dinamičnu cjelinu.). Poziva se na Maljevičevu teoriju evolucije koja se odvija tako što se sile jedne određene napetosti kondenziraju, zgušnjavaju, formiraju neku vrstu “energetske čahure” (Maljevič) koja u određenim periodima eksplodira. To važi i za prirodu, ali i za društvo, kulturu i umjetnost. Katastrofe razbijaju prethodne strukture, konstrukcije, na njihove elementarne čestice iz kojih se organiziraju nove konstrukcije. U svijetu tako protumačenoga univerzalnog energetizma čovjek je taj koji unosi “konstruktivni smisao”, tvorac je i animator ideja o napretku koji počiva na uvijek boljoj i savršenijoj podjeli energije u dobro sređenim sistemima unutar kaotične prirode i kozmosa.

Pritom je Maljevič bio uvjeren kako je stvaranje svijeta sila na platnu bezuvjetno realno, i u tom smislu slikar raspolaže realnim mogućnostima da izmijeni strukturu prirode i svijeta prema jedinstvenom planu (suprematizma). Drugi stupanj akumulira zone pikturalnog i nematerijalnog senzibiliteta Yvesa Kleina, njegovu mističnu koncepciju prostora shvaćena kao slobodna energija naspram forme, asimilirana u zatvorenu energiju. (Klein je upravo na primjeru Maljeviča ilustrirao ono što je nazivao “očajanjem forme”, nemogućnošću da se formom dosegne prosvijetljenost totalne slobode; to je naime moguće samo kroz boju.). U ozračju jedne čiste fenomenologije, ali bez ideja, te ezoteričkog učenja rozenkrojcera Maxa Heindela, Klein je pretočio u “religiju apsolutnog monokroma”, pretežno plavog, jer je plavo bez dimenzije, izvan je svake dimenzije. Čist i transparentan prostor koji je praznina čistog duha, usporediv s plavim nebom, zrači u pigmentu ultramarina kojim je monokromirao svoja platna.

Za razliku od herojskih bespredmetnih suprematističkih konstrukcija na Maljevičevim platnima Kleinovi plavi monokromi zagovaraju lirsku stranu umjetnosti. Sukladno Heindelovoj Kozmogoniji, u svojoj je slikarskoj evoluciji – dosegnuvši razinu monokroma – Klein ušao u kraljevstvo boje, sjedinivši se s prostorom (duhom), oslobođen umjetnosti ega i forme. Monokromija je vrsta alkemije. Treći stupanj reflektira upravo tu povezanost slikarstva i alkemije. U svom zapisu Energetska dijalektika prirode – geneza (1989) Jerković se – uz neke osobne objekcije i zaključke – izravno poziva na interpretaciju Kieferove umjetnosti kakvu je ponudio Mark Rosenthal. A ona je i ključna. Identificirajući slikarstvo i alkemiju, slikanje kao alkemijski proces, Jerković je u samom startu iznenadnim mentalno-proceduralnim skokom naslikao četiri ili pet zlatnih monokroma koji su bili izloženi u listopadu 1989. Po svemu sudeći, posljednji eksplozivni čin lijevanja boje na platno odigrao se u siječnju (Akcija slikanja, Galerija Narodnog kazališta Népszinház, Subotica, 1989). Poslije će objasniti da je čitavo prvo razdoblje gestualne apstrakcije, dijelom figurativističkog ekspresionizma te informela zapravo faza “zemljanih” slika, početni stupanj na ljestvici alkemijskih procesa prema sve spiritualnijim, posve duhovnim sferama, koje se – kako je pokazao Yves Klein – najbolje mogu predočiti plavim monokromima. U jeku purifikacije prebojio je trodijelno platno iz 1988. ultramarinom, učinivši usput još vidljivijim teške nakupine boje pomiješane sa zemljom, ugljenom i piljevinom.

U Parizu u ljeto 1989. dojučerašnji čin slikanja, usredotočen na kretanje limenke i energiju padanja boje na prazno platno, prešao je u svoje potencijalno stanje, u ponašanje, kad je umjetnički čin samo ishod neke odluke. Potpisao se na petnaestak velikih, čistih, nebesko plavih i žutih panoa uokvirenih bijelim okvirima, tek na kraju shvativši da je riječ o oglasnim panoima pričvršćenim na zidove policijske postaje. Također u ljeto (kolovoz) 1989, kao neslužbeni pratilac Jelene Perić, pozvane na Internationale Malerwoche u Grazu, naslikao je svoj prvi plavi kružni monokrom, identičan senzibiliziranoj materiji plavog pigmenta, kakav je na svojim slikama rabio Yves Klein. Tvornički plavo tonirane papire koje je donio iz Pariza i uokvirio ih složio je u geometrijski raster koji vanjskim obodom prati lik kvadrata. Od samoga početka vidljiva je želja da pojedinačne monokrome međusobno poveže u stanovitu prostornu konstelaciju. Neki akrilici i skice nastale u Rimu djeluju eksperimentalno, upućeni na čisto formalne probleme. Sve u svemu, godina 1989. bila je za Jerkovića najturbulentniji period, u kojemu su, po svemu sudeći, nerazdvojno povezani impulsi globalnog statusa postmodernističkog oslobođenja od kulta dosljednosti i jednosmjernosti te unutarnjeg sazrijevanja koje ipak traži da se odigra onaj prijelomni trenutak izlaska na čistinu s koje se s većom jasnoćom i odvažnošću može krenuti dalje.

U tom je smislu godina 1990. vrijeme definitivnih odluka. Slikanje je način postojanja, koje žudi za sveopćim, duhovnim, apsolutnim. Jerković se riječju i djelom odredio kao sljedbenik (ne i zarobljenik) Yvesa Kleina u novim okolnostima. Mural koji je naslikao na zidu Galerije proširenih medija (PM) u listopadu 1990. godine ostat će zauvijek (u mediju fotografije) najsnažnijim reprezentantom Jerkovićeve nove Zemlje i novog Neba, oslikovljenih posredništvom mističke čiste osjećajnosti. Taj je njegov status, bez sumnje, produbljen dvjema akcidencijama: veliki lebdeći impulsni krug slikan je na nepokretnoj osnovi; (p)ostao je prisutan na način trajne odsutnosti. Klein je držao, pa prema tome i tvrdio, da plavo ne poznaje dimenzije. Sam se držao klasičnoga pravokutnog formata kako ne bi vrijeđao gledaoca, koji je tako suočen s obojenom površinom, a ne samo s ravno obojenom formom, što je i razumljivo, jer je forma ograničavajući čimbenik koji razara prostor identificiran s izvornom alkemijskom materijom.

Slikarova je senzibilnost mjesto na kojem se budi kozmička svijest. Jerković međutim zaobilazi isključivo polje senzibilnosti, dodjeljujući pisanoj riječi podjednaku medijaciju. Nastaju ključna djela kao što su Cosmogonies (1990), Universus (1990), Emptiness (1990). Verbalna je komponenta u vizualnoj umjetnosti jedan od najmoćnijih aspekata – od dadaista do konceptualista i dalje. Jerković upisuje riječi univerzalnih pojmova ne u tautološkom smislu, nego u smislu sublimnog očitanja u polju slike prvih i posljednjih stvari u alkemijskom ključu. U tom je smislu najeksplicitniji Triptih (Initium, Transmutare, Levis). U Jerkovićevim zapisima i intervjuima njegova su razmišljanja posve impregnirana alkemijskim pojmovljem, uvijek u blizini Kleinovih tekstova, izvedenih iz Heindelove Kozmogonije Ružina Križa i genijalno pretopljenih na teren umjetnosti. Međutim pod neposrednim dojmom ratnih zbivanja 1991.

Jerković je tek započete slike-riječi iz arsenala metafizike i kozmogonije preusmjerio u slike-molitve iz kršćanske katoličke molitvene prakse. To nije slučajno. I ateisti i agnostici u takvim vremenima osjete egzistencijalnu čežnju za Bogom. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Anđeo Gospodnji, Kraljice neba, Zdravo kraljice tekstualne su molitve koje je poglavito na latinskom ispisivao na plavim površinama akrilika u nekoliko varijanata: crnim akrilikom, zlatnom i srebrnom tinkturom granitnim tipom slova: monumentalnom rimskom kapitalom. Godine 1993. naslikao je seriju od 21 akrilika pod nazivom Medaljoni, s tekstualnim fragmentima iz Salamonove Pjesme nad pjesmama. Iz iste godine datiraju i Blaženstva, s fragmentima iz Novog zavjeta, te najsnažniji ciklus te vrste, također iz 1993. godine – Ignoto Deo (Nepoznatom Bogu) i, ponovno, dva formatom najveća platna (Ignoto I, Ignoto II), naslikana 1995-1996. Motreći ih u cjelini, ta su djela jedinstven primjer vertikalne referencije na kršćanstvo u suvremenoj umjetnosti, koja odavno s preostalim svijetom dijeli pustoš obezbožene zbilje.

Giotto di Bondone… iz 1992. konceptualni je hommage monokromiji. Prva tri imena izdvojio je Klein kao stvarne preteče monokromije kakvu radi on, Klein; Reinhardta, Gattina, Anisha Capoora; Jerković je pridodao i sebe te upotpunio povijesnu spomen-ploču monokromista. Godine 1994. nastali su Likovi, koji u serijalnom sklopu pomaka od trokuta do kruga formaliziraju problem praznine, transparentnosti, impregnacije plave monokromije, koja, kako je vjerovao Klein – na evolucijskom putu čovječanstvo vodi u ekstradimenzionalni prostor, u kuću bez rešetaka, bez linija, bez forme. Jesu li to bili znakovi zasićenja, zamora, odustajanja od religije apsolutnog monokroma i, dalje, od utopijskih ciljeva nematerijalnog slikarstva? Činjenica je da se u to vrijeme i nadalje Jerkovićeva slika svijeta pomalo relativizira, naoružava, štoviše, postaje cinična. Kreirajući skup imenica, oslonio se na izbor koji je u predgovoru Kritike ciničkoga uma naveo Peter Sloterdijk: bog, univerzum, teorija, praksa, subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao, ništa; velike teme filozofije i lijepi izleti u visine koji su postali tek imenice, riječi, čije je vrijeme prošlo. Izlagao je Jerković te imenice (često u kombinaciji s plavo obojenim teniskim lopticama) u galerijama, u muzejima, u podrumima Dioklecijanove palače, a vrhunac su postigle ispisivanjem na zloglasnim kamenim žardinjerama, uklonjenim s Trga Petra Preradovića u Zagrebu, bačenim i skrivenim u budućem još zloglasnijem “štakornjaku” središnje gradske jezgre, te izlaganjem na zidovima Gradske tržnice u Požegi (2000). Jerković je iskusio istinu sveopće banalizacije svega uzvišenog i preuzeo ulogu i poziciju Diogena (iz bačve) među umjetnicima.’’

Autor