Zveri vole otadžbinu
Arben Idrizi
Zveri vole otadžbinu Arben Idrizi
2013, KPZ beton, Beograd, prvo izdanje
prevod: Škeljzen Malići
20x14
155 strana
mek povez
kao nova
Najgori rodoljubi
Arben Idrizi, Zveri vole otadžbinu: Temeljna snaga Idrizijeve poezije je u njezinoj ‘tvrdoj referencijalnosti’
slika iz galerije
Trud i napor koji u normalizaciju srpsko-kosovskih i kosovsko-srpskih odnosa na zdravoj političkoj osnovi antinacionalističke, ravnopravne razmjene i suradnje već godinama ulažu beogradski Beton i prištinska Qendra Multimedia, tim hrabriji u kontekstu permanentne sabotaže iz smjera institucija prozvanih država, manifestira se i kroz izdavačku djelatnost. Gotovo posve obustavljena cirkulacija književnih prijevoda na toj relaciji dobila je time novi, nužan i dobrodošao zamah, a jedan od prvih postsecesijskih kosovskih svezaka koji se pojavio u Beogradu ovaj je izbor iz dviju knjiga jednog od najviđenijih tamošnjih pjesnika srednje generacije.
Kako u predgovoru, naslovljenom parafrazom one poznate pjesme Dušana Vasiljeva, primjećuje Miloš Živanović, temeljni je pokretač i temeljna snaga ove poezije u njezinoj ‘tvrdoj referencijalnosti’. Prije sastavaka prenesenih iz ‘Napaćenih’ i ‘Knjige bića’, kao neka vrsta stihovanog autorskog predgovora, stoje dvije programatske pjesme iz kojih nije teško iščitati sukus Idrizijevog pjesničkog projekta. Onu o stradanju albanskih civila od strane srpskih milicija, koju poput rafala presijeca u svojoj stvarnosti gotovo nadrealna slika pijetla prkosno živog koji skonča raznesen tenkovskim hicem, kao naličje priče slijedi jednako prljav portret pobjednika: veduta defenestracije srpske starice, nikome krive, od strane podivljalih, moću opijenih oslobodilaca.
Formiran pod snažnim utjecajem američke Beat i post-Beat književnosti, Idrizi do kraja ostaje direktan i posve transparentan u izrazu. Riječ je o uglavnom narativnim, formulaičnim pjesmama minimizirane interpunkcije, strukturno temeljenim na repeticiji i varijaciji, a ritmički na deklamatornom ritmu jedinice daha, mahom dužim (poema, psalam, cantos), no ne izostaje ni za spomenutu tradiciju također karakterističan slobodni haiku. Idrizijeva je cesta međutim razlokana granatama, njegov Ford Thunderbird zaostalo je vojno vozilo neke od vojski i paravojski, njegov viski jeftina domaća rakija, a njegova ‘glad za životom’ često ona sasvim doslovna, posve intimno opjevana glad.
‘Knjiga bića’, kojoj pripada najveći dio uvrštenoga, sastavljena je od šest perioda. Prvi je najizravnija isporuka prljavog rublja svih aktera umiješanih u zločin nacionalističkog rata, ali i zločin ‘demokratskog i miroljubivog’ kapitala. Drugi donosi ljubavne pjesme, anatomiju i dijagnozu jednoga izgubljenog odnosa, pokušaj protagonista da apoteozom te ljubavi, koja je u ovoj pjesničkoj konstelaciji neraskidivo povezana sa smrću, da tom ljubavi-ranom barem prividno organizira apsolutni nered svijeta s kojim je suočen te ga kanalizira u neku vrstu minimalne funkcionalne zajednice, autarkičnog solipsizma. Treći je okrenut prema unutra, introspekciji protagonista koji se ne štedi niti trudi prikriti svoje slabosti, štoviše, nastoji ih što je plastičnije moguće predočiti čitatelju. Pjesme, što je čest postupak u knjizi, završavaju uglavnom točkom-zarezom, naglašavajući dojam ulančanosti, karika istrgnutih iz niza koji veže i sputava. Četvrti period bavi se nešto apstraktnijim pojmovima, otvara općenite teme vremena, prolaska, melankolije, umjetnosti i njenog odnosa sa svakodnevicom, dok peti, u dvije poeme, predstavlja svojevrsnu sumu do sada postavljenih ‘teza’. Šesti i najkraći pokušava pronaći izlaz iz pepela lažnog mira, iz ruševina iščeprkati motiv i volju za dalje.
Protagonist je po tom pitanju, čini se, pesimističan, međutim stihovi koji – bez obzira na poneko možda pretjerano i ne nužno uopćavanje te povremeni patos velikih riječi – kao vrsta povijesti bolesti ovog procesa za njime ostaju, mogu se i trebaju čitati kao taj motiv i volja sama.
