Venerini vrtovi

Venerini vrtovi Eva Strahnjak
Žanrovi: Ljubavni, Istorijski
Izdavač: Magnet
ISBN: 86-85279-12-7
Broj strana: 370
Pismo: Latinica
Povez: Mek
Format: 20
Godina izdanja: 2005
slabije očuvan, otpis iz biblioteke
Opis
Veličanstven i neobičan roman, zasnovan na životu najčuvenije lepotice i kurtizane 18. veka. Bujna priča u kojoj se prepliću ljubav, ratovi, dvorske spletke i sudbine mnogih istorijskih i izmišljenih ličnosti. Ovaj roman vodi čitaoca od Istanbula do Poljske, Pruske, Austrije, Pariza; od sirotinjskih udžerica do carskih dvorova i evropskih bojišta do razuzdanih budoara.

Moramo se oslobađati od tereta nacionalnih istina
Eva Stahnjak
“Venerini vrtovi” neobičan roman kanadsko-poljske književnice Eve Stahnjak zasnovan je na životu grofice Potocke, najčuvenije ljepotice i kurtizane 18. vijeka; bujna priča u kojoj se prepliću ljubav, ratovi, dvorske spletke i sudbine mnogih istorijskih i izmišljenih ličnosti vode čitaoca od Istanbula do Poljske, Pruske, Austrije i Pariza; od sirotinjskih baraka do carskih dvorova i od evropskih bojišta do razuzdanih budoara.
Eva Stahnjak rekonstruiše život čuvene la belle Phanariote, žene čija je rana mladost do danas ostala skrivena velom tajne. Na osnovu zapisa njenih brojnih ljubavnika, naslikanih portreta i obimne istorijske građe, uspješno je stvorena slika jedne ambiciozne i inteligentne žene koja se, glumeći razne uloge, s dna podigla u same vrhove evropskog plemstva. S druge strane, Eva Stahnjak pruža i priču o ženi koja je ostala gladna prave ljubavi. Naporedo sa ovom pričom smjenjuje se roman o ostareloj grofici Potockoj koja leži na samrti i koja ljudsku utjehu prvi put nalazi u liku svoje mlade družbenice Rozalije i francuskog doktora koji joj olakšava posljednje dane. Stalno se vraćajući vrtu, i u cvatu i u doba propadanja, i kao simbolu dobra i kao simbolu zla, Eva Stahnjak sve funkcije čovjekovog bića - tjelesnu želju, rođenje, smrt - prikazuje u dvojakom ogledalu: kao užas i kao vrhunsko blaženstvo. Roman “Venerini vrtovi” objavio je “Magnet” u prevodu Dubravke Srećković-Divković.

Eva Stahnjak rođena je u Vroclavu, u Poljskoj. Na Vroclavskom univerzitetu studirala je englesku književnost, a u Kanadu je emigrirala 1981. godine, kao stipendista montrealskog univerziteta Mekgil. Sada predaje na koledžu Šeridan u Oukvilu, u Ontariju. Njen prvi roman “Neophodne laži” osvojio je nagradu “Amazon Books in Canada” za najbolje debitantsko prozno djelo godine. Eva Stahnjak živi u Torontu odakle je i govorila za naš list.

Kako ste otkrili priču o životu grofice Potocke?
- Priča Sofije Glavani Celice, koja se po prvom mužu prezivala de Vit, a po drugom postala grofica Potocka je jedna od onih fascinantnih priča iz Istočne Evrope koje na neki način nikada nijesu istinski ušle u englesku usmenu tradiciju. U Poljskoj, Sofijina biografija je postala popularna tokom 1970-ih, kada je poznati poljski istoričar Jerži Lojek objavio knjigu “Dzieje pieknej Bitynki” (“The story of a beautiful Bythinienne”), istorijsku priču o usponu “la Belle Phanariote” na dvorovima Evrope.
Došla sam do Lojekove knjige slučajno, u kanadskoj biblioteci, među mnogim poljskim knjigama iz 18. vijeka. Moj prvi roman (“Neophodne laži”) imao je za temu veoma blisku poljsku istoriju (Drugi svjetski rat) viđenu iz kanadske perspektive, kroz oči jednog imigranta koji je pokušao da se oslobodi od zvaničnih, naslijeđenih nacionalnih istina. Spoznala sam da je to fascinantan proces i željela sam da ga ponovim. Sofijina priča pružila mi je još jednu takvu šansu. Radnja je smještena u uzburkanu poljsku istoriju, u pozne godine 18. vijeka, u vrijeme kada je Poljska izgubila svoju nezavisnost, i rani 19. vijek kada je poljsko-napoleonski san vodio zemlju u nove katastrofe.

Da li je život Sofije Potocke i svjedočanstvo o unutrašnjoj strani ljepote i ljubavi?
- Sofija je bila neodoljiva. Posmatrala sam je kao imigrantkinju u Poljskoj, kao imigrantkinju bez porodice i bez ikakvog imetka, osim njene ljepote i inteligencije. Kao imigrantkinju prispjelu u zemlju koja je u krizi, rastrganu u sukobu političkih oponenata, dovedenu na ivicu propasti. Uprkos njenim mnogim neizvjesnim izborima, uprkos ostavljenim ljubavnicima i prevarenim muževima, kada je ona umrla u Berlinu 1922, ta “prelijepa Grkinja” postigla je ogromnu ljubav i poštovanje. Uvijek sam se pitala koja je bila njena tajna, pitala sam se kakva se to misterija krila iza njene moći da je mogla tako lako da zarobi ljudska srca. Mislim da je u uzroku njene izuzetne vitalnosti mogao postojati neko ko je bio određen nacionalnim gubitkom. Neko poput Rozalije koja je istim takvim tragičnim silama bila dovedena do ivice očaja, te je upravo ona podučila Sofiju da to dobro iskoristi.

Grofica Potocka je bila veoma hrabra za svoje doba?
- Da. Veoma hrabra u doba gdje je cijena neuspjeha mogla biti smrt ili gubitak časti, nemilost. Prelijepe žene bez novca i porodice bile su u milosti muškaraca. To je Sofija brzo shvatila na svom primjeru. Njena igra nije bila zbog kukavičluka. Ona je osvojila moje misli svojim opsegom društvenog života, sa moći kojim je prevazišla mizoginiju, tako neobuzdanu u njeno vrijeme. Muškarac koji je pisao o njoj, na primjer, uvijek je činio da nađe neshvatljivo, da je ipak bila nemilosrdna u odnosu prema muškarcima, ali dobra i voljena majka...

Koliko je hedonizam bio važan u 18. i 19. vijeku?
- Jedno od prvih opažanja, kada sam zagnjurila u istorijske izvore iz 18. vijeka i ranog 19. vijeka bila je spoznaja o krhkosti ljudskog bića. Prisustvo smrti, prekidalo je život neprestano. Princeza Rađivil je poslala svoju kćerku u St. Petersburg na nekoliko nedjelja. Princeza je igrala na carskom balu i tamo se prehladila. Nekoliko dana kasnije razvila se i upala pluća i dvadesetdvogodišnja djevojka je umrla. Sofija je izgubila troje svoje male djece za nekoliko nedjelja. Jedan od odgovora na sve te teške boli bila je potreba za hvatanjem svakog trenutka sreće. Živjeti intenzivno, živjeti za zadovoljstva.

Vaš roman “Venerini vrtovi” dotiče i mnoga filozofska pitanja?
- Venerini vrtovi iz naslova mog romana, Sofievka, su sjajan park u predgrađu Umana, u zapadnoj Ukrajini, prostiru se na 150 hektara. Bio je to poklon za Sofijinu ljepotu, poklon od njenog tadašnjeg ljubavnika, a uskoro i supruga, grofa Feliksa Potockog, vlasnika ogromnih imanja u zpadnoj Ukrajini. Po njegovom naređenju, a pod rukovodstvom Ludvika Metzela, poljskog vojnog inženjera, ukrajinski seljaci su pretvorili prevoj rijeke Kamjonke u osamnaestovjekovni raj, ispunjen Jelisejskim poljima, Dijaninim hramom, Venerinom pećinom, gdje mermerna statua boginje ljubavi koja stoji do pola sakrivena velom vode. Izgradnja je počela u jesen 1796. godine i nastavljena je poslije smrti grofa Potockog 1805. godine.
Dok sam pisala roman, slike prelijepih vrtova koje su označile Sofijinu vještinu zavođenja, njenu osobinu da preokrene obično u neobično, zgodu u intrigu. Inspirisana drugim slavnim baštama njenog vremena, Arkadijom, u Nieborovu, u Poljskoj, Sofija je željela da njen ukrajinski vrt ponudi ne samo utjehu i zaklon, već i takođe dragocjene trenutke razmišljanja.
Po njenoj želji, Sofija je ostavila svoj omiljeni vrt svom sinu Aleksandru, koji je doživio da njegovo nasljedstvo bude konfiskovano od strane ruskog cara, kao vid kazne zbog umiješanosti u antirusku pobunu 1831. godine, u jednom od mnogih pokušaja da se ponovo izdejstvuje izgubljena poljska nezavisnost. Vrt Sofievka je bio inspiracija poljskom pjesniku Stanislavu Trembeckom i škotskom slikaru Alenu Vilijemu koji je posjetio Uman na početku 19. vijeka. Vrt je bio tajno mjesto susreta za društvo decembrista, koji su vodili decembrističku pobunu 1825. godine protiv ruskog cara. Vrt je i dalje ponos Umana, i privlači posjetioce iz cijelog svijeta.

Emigrirali ste u Kanadu u vrijeme kada je u Poljskoj vladao komunizam. Da li sa sobom nosite teret tog režima?
- Kada sam iz Poljske stigla u Kanadu, u avgustu 1981. godine, uoči krize Solidarnosti, neprekidno su mi postavljali imigrantsko pitanje: Odakle ste? Varljivo pitanje, mnogo komplikovanije nego što to izgleda. “Ja sam iz Poljske”, odgovarala sam, “iz Vroclava”. Ali ovdje, na drugoj strani Atlantika, takav odgovor ne nosi više značenja. Za razliku od Francuske, ili Engleske, ili Njemačke, Poljska je izrazito prisutna u saznanju Kanađana, tako da sam počela odgovor na to pitanje pričajući priču o bližem određivanju mjesta odakle potičem. Odrasla sam u Vroclavu, gradu na sjeverozapadu Poljske, koji je bio dio Njemačke prije nego što je Staljin ponovo nacrtao mapu Evrope. Rasla sam u “komunističkoj” Poljskoj, koja me je, ipak, lišavala i ograničavala, to je bio zatvor iz koga sam pobjegla. Na mjestu gdje to pitanje sigurno ne bi trebalo da bude postavljeno, a i da su ga pitali, ipak, ostali bi bez odgovora. Da li nosim teret komunističke Poljske? Ne mislim da je to nešto poput tereta. Ne sada, ne uopšte. Ja poznajem jedino Poljsku od prije mog odlaska. To je Poljska koja me je oblikovala. Rasla sam između priča o gubitku i čežnji, priča u kojima druga “slobodna” Poljska nije postojala. Rasla sam u Poljskoj, zemlji određenoj po svojoj istoriji, po svom gubitku nezavisnosti i koja je imala za posljedicu snove o vaskrsnuću, uz svoj slo-ženi multikulturalizam, herojski ustanak i tragičnu cijenu koju je platila u želji za slobodom. Moji roditelji, poput mnogih Poljaka nikada nijesu prihvatili poslijeratnu stvarnost kao nešto normalno. Oni su me uvijek tjerali da dublje posmatram, da mislim svojom glavom, da odbacim zvanične stavove. To nije loš trening za pisca. To vam može dati osjećaj kako je Kanada promijenila moju percepciju Poljske i moje kulturne prošlosti: moj prvi roman “Neophodne laži” pripovijeda priču o Vroclavu i njegovom njemačkom parnjaku Breslau, gradu u kome sam rođena i odrasla, poljsko dijete na ruinama njemačkog grada predato u nasljedstvo u posljednjem svjetskom ratu.

Možete li uporediti današnju Poljsku sa Kanadom, gdje živite?
- Mogu početi riječima da je sada Poljska slobodna i demokratska zemlja. Upravo kao Kanada. Ali to, naravno, nije sve. Poslije dubokog držanja za “komunizam”, Poljska je prošla kroz temeljnu transformaciju, ponekad bolnu, ponekad i veselu. Kanada je mnogo stabilnije društvo, promjene su mnogo manje revolucionarne. Međutim, fundamentalna razlika između ove dvije zemlje, je smatram ista fudamentalna razlika između Evrope i Sjeverne Amerike. Evropa je daleko više zainteresovana za prošlost, tradiciju, mnogo više određena svojim kulturnim karakterom, koji je često platila i krvlju. Sjeverna Amerika je mnogo više pragmatičnija, individualnija, okrenuta ka budućnosti. Za mene, dijalog između ova dva gledišta, nepomirljiv na kraju, je uvijek fascinantan.

Proces otkrivanja drugih proŠlosti

- U kanadskim bibliotekama počeo je moj simbolički povratak gradu koji sam napustila. “Venerini vrtovi” moj drugi roman, smješten je u osamnaestovjekovnu Evropu, u svijet iz koga je Poljska bila isključena; Evropa je bila istrzana između protivrječnih lojalnosti i interesa, a Poljska, ranjena, tražila je načina da pronađe nadu koju ne bi prekidali kroz proces gubljenja nezavisnosti. Obje moje knjige su postavljale pitanje o prirodi izdaje, pitanje na koje nije bilo moguće odgovoriti iskreno u komunističkoj Poljskoj. Pa, šta sam naučila od moje prošlosti? Da se najznačajnije priče često nalaze van nacionalnih rukopisa i zvaničnih sjećanja. Da najznačajnije priče moraju biti iskopane, pažljivo odabrane od beskorisnog krša. Taj proces otkrivanja drugih “prošlosti”, njihovog oživljavanja, prolazak pored drugih koji vjerujem nikada, nikada ne bi inače bili otkriveni, je vrijedan cilj.

Imigrantska ironija

- Napustila sam Poljsku 1981. godine uoči krize Solidarnosti, u doba kada je Poljska tonula u političke nemire. Da ste me onda pitali za moje mjesto rođenja, ja bih vam rekla da Vroclav nije naročito interesantan. Rekla bih vam da je to bilo mjesto koje je lako napustiti, i da nijesam osjećala da je u potpunosti moj grad. Pomenula bih da nije bio poput Krakova ili Varšave, ispunjen vjekovnim kulturnim obilježjima. Gotske građevine su možda bile pažljivo obnovljene, ali ništa ne znamo šta se tu događalo. One su bile puka dekoracija, praznog sadržaja. Jednu od oštrih ironija imigrantskog života iskusila sam i u Kanadi gdje sam saznala da preko puta mene živi bivša stanovnica grada Breslau. Godine 1945. Juta, moja komšinica iz Kanade imala je šest godina i bila je jedno od njemačke djece koje je pobjeglo iz zapaljenog grada, u koji su moji roditelji došli šest mjeseci kasnije. Zapanjena nevjerovatnom koincidencijom našeg zajedničkog mjesta rođenja, počele smo da razmjenjujemo sjećanja, najprije obazrivo, prevarene od strane prošlosti koju smo otkrile pričama koje su dugo bile negirane sa obje strane.

Vujica OGNJENOVIĆ