Arso Jovanović Vojskovođa sa oreolom mučenika
Ivan Matović
Arso Jovanović Vojskovođa sa oreolom mučenika Ivan Matović
Vojnoistorijski institut Beograd, 2001
tvrd povez
876 strana
24 cm
ilustrovano
kao nova
........
Arso R. Jovanović (1907 - 1948) -
Hronika o pravom čovjeku iz legende koji je došao među ljude, pomogao narodu kada mu je bilo najteže, pa se vratio na svoju zvijezdu, ponijevši zauvijek harizmu heroja mučenika koja se na ovim prostorima vazda veoma cijenila, a koja je njegove ubice decenijama, sve do smrti, progonila, morila, podsjećala na njihov zločin.
U proljeće 1950, kao đak Podgoričke realke, u pismenom sastavu o ličnosti uzoru iz Narodnooslobodilačkog rata, opredijelio sam se za susjeda po mjestu rođenja, znamenitog generala Arsa Jovanovića. Kao razlog naveo sam tri pojedinosti: prva – jedinac oslijepjelog ratnika iz Mojkovačke bitke i seoskog siromaška dogurao do „glavnog Titovog generala`, što je, samo po sebi, podgrijevalo moje snove i budilo nade seljačeta koje je kretalo u životnu avanturu; druga – da mu lično dugujem život; treća – da sam mu, slavom ovjenčanom i opjevanom vojskovođi, ugledao suzu u oku za poginulim Piperima. Drugi su, kako se i očekivalo, pisali uglavnom o Titu, a tek po koji o Savi Kovačeviću, Budu Tomoviću i Loli „vođi skojevaca`. Ja sam, tako, s „mojim generalom` „iskočio iz sistema`. Svoj izbor sam opisao na način koji se, očevidno, dojmio blagorodnog čovjeka, i nezaboravnog pedagoga i sjajnog stiliste Blaža Popovića. A ovdje samo najkraće, dosta prozaično.
Navodu o seljačetu koje, svojim trudom i hrabrošću, a uprkos preprekama, izrasta u junaka iz pjesme i bajke – ne treba objašnjenje.
Komandant sve crnogorske vojske
U avgustu 1941, usred stravičnog bombardovanja gole pustopoljine Radovče, sjedišta crnogorskog Glavnog štaba, u trku me sustigao dugajlija i, sam izmičući bombama iz „savoja`, zgrabio za vrat i gurnuo uz osamljeni oveći kamen, pa se i on, nemajući izbora, bacio na mene. Nakon detonacija stresao je sa odjeće zemlju i oblutke, pa zagrabio ka Štabu – i dalje bez riječi. Otac mi je rekao ime tog krakatog i nekako preozbiljnog čovjeka u oficirskoj uniformi bez oznaka. Taštini seljačeta je godilo saznanje da je to „kapetan Arso Radivojev, komandant sve crnogorske vojske`, i te riječi sam upamtio za cio život.
Sredinom marta 1945, vidno uzbuđen stravičnim prizorom potpuno razorene Podgorice – grada njegove đačke mladosti i nakon obilaska domova dvojice poginulih generala iz Pipera, Ivana Milutinovića i Vlada Ćetkovića, po svojoj želji je svratio k nama, u ratu preraslim đacima škole u kojoj je i sam „osvajao grad bukvar`. Zatekao nas je „za kazanom`, pa uporno nutkan od uče i odbornika porcijom čorbuljaka i parčetom žutog kukuruznog hljeba, podijelio s nama to hrane koje je, inače, bilo „premnogo da se umre i premalo da se živi`. Gledao nas je onako nalik na jato pokislih gačaca, gotovo sve u crnini, u žalosti ko za roditeljima, ko za braćom, a najčešće i za jednima i za drugima, pa je, vidjevši u toj slici ratnu sudbu Pipera – iako u novoj generalskoj uniformi i pristigao kolima Blaža Jovanovića – popustio emocijama; suza je skliznula i nije je skrivao.
Zavičaj surove ljepote
Pipersko selo Zavala podignuto na desetak kilometara sjeverno od Podgorice, stanište bratstveničke grane Jovanovića čiji je Arso direktni potomak, prvi put se spominje u turskom defteru iz 1485, gdje se navodi i obližnja Blizna, zavičaj njegove majke Zorke, rodom od Popovića. Potomci obje porodice, duboko odani predanju, u Arsovo doba bi naizust i s ponosom poimenično nabrojali po 19 „pasova` (generacija) svojih direktnih muških predaka, što je – kako navodi Đorđija P. Popović u knjizi „Piperi u tradiciji i istoriji” (1994) – najmanje pet vjekova unazad.
Sudbinski vezano za ovaj kamen surove ljepote i otpornosti, između rijeka Morače i Zete, pleme je, po popisu iz 1906. godine, brojilo 984 domaćinstava u kojima je živjelo 5.900 duša.
Danonoćni strah od crnog glasa
Jedinac među sestrama Dragom, Rakom i Milušom. Sudbina oca Radivoja. Skrivanje po piperskim pećinama. Stravičnu glad pratila smrt.
Arso je rođen 24. marta 1907. godine u porodici Zorke i Radivoja Lakićeva. Bio je jedinac među sestrama Dragom, Rakom i Milušom. Porodica je do balkanskih ratova, po ondašnjim mjerilima crnogorskog sela, bila srednje imućnog stanja – o svom brašnjeniku je, za rodnijih godina, mogla doživjeti i Đurđevdan (6. maj), a onda, prihodima od prodate stoke i drveta za ogrjev, dočekati slijedeću, u ovom kraju dosta ranu žetvu. Imali su rodne njive i pitome livade u prisoju brda Vežešnika (424), sklonite od surovih sjevernih vjetrova i po cio dan izložene Suncu, a i utrine bogomdane za držanje buljučića koza koje su ovdje s pravom nazivane „sirotinjske.
| Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |
Ivan Matović:
Arso R. Jovanović (1907 - 1948) - Vojskovođa s oreolom mučenika
Hronika o pravom čovjeku iz legende koji je došao među ljude, pomogao narodu kada mu je bilo najteže, pa se vratio na svoju zvijezdu, ponijevši zauvijek harizmu heroja mučenika koja se na ovim prostorima vazda veoma cijenila, a koja je njegove ubice decenijama, sve do smrti, progonila, morila, podsjećala na njihov zločin
Suza u oku generala
U proljeće 1950, kao đak Podgoričke realke, u pismenom sastavu o ličnosti uzoru iz Narodnooslobodilačkog rata, opredijelio sam se za susjeda po mjestu rođenja, znamenitog generala Arsa Jovanovića. Kao razlog naveo sam tri pojedinosti: prva – jedinac oslijepjelog ratnika iz Mojkovačke bitke i seoskog siromaška dogurao do „glavnog Titovog generala`, što je, samo po sebi, podgrijevalo moje snove i budilo nade seljačeta koje je kretalo u životnu avanturu; druga – da mu lično dugujem život; treća – da sam mu, slavom ovjenčanom i opjevanom vojskovođi, ugledao suzu u oku za poginulim Piperima. Drugi su, kako se i očekivalo, pisali uglavnom o Titu, a tek po koji o Savi Kovačeviću, Budu Tomoviću i Loli „vođi skojevaca`. Ja sam, tako, s „mojim generalom` „iskočio iz sistema`. Svoj izbor sam opisao na način koji se, očevidno, dojmio blagorodnog čovjeka, i nezaboravnog pedagoga i sjajnog stiliste Blaža Popovića. A ovdje samo najkraće, dosta prozaično.
Navodu o seljačetu koje, svojim trudom i hrabrošću, a uprkos preprekama, izrasta u junaka iz pjesme i bajke – ne treba objašnjenje.
Komandant sve crnogorske vojske
U avgustu 1941, usred stravičnog bombardovanja gole pustopoljine Radovče, sjedišta crnogorskog Glavnog štaba, u trku me sustigao dugajlija i, sam izmičući bombama iz „savoja`, zgrabio za vrat i gurnuo uz osamljeni oveći kamen, pa se i on, nemajući izbora, bacio na mene. Nakon detonacija stresao je sa odjeće zemlju i oblutke, pa zagrabio ka Štabu – i dalje bez riječi. Otac mi je rekao ime tog krakatog i nekako preozbiljnog čovjeka u oficirskoj uniformi bez oznaka. Taštini seljačeta je godilo saznanje da je to „kapetan Arso Radivojev, komandant sve crnogorske vojske`, i te riječi sam upamtio za cio život.
Sredinom marta 1945, vidno uzbuđen stravičnim prizorom potpuno razorene Podgorice – grada njegove đačke mladosti i nakon obilaska domova dvojice poginulih generala iz Pipera, Ivana Milutinovića i Vlada Ćetkovića, po svojoj želji je svratio k nama, u ratu preraslim đacima škole u kojoj je i sam „osvajao grad bukvar`. Zatekao nas je „za kazanom`, pa uporno nutkan od uče i odbornika porcijom čorbuljaka i parčetom žutog kukuruznog hljeba, podijelio s nama to hrane koje je, inače, bilo „premnogo da se umre i premalo da se živi`. Gledao nas je onako nalik na jato pokislih gačaca, gotovo sve u crnini, u žalosti ko za roditeljima, ko za braćom, a najčešće i za jednima i za drugima, pa je, vidjevši u toj slici ratnu sudbu Pipera – iako u novoj generalskoj uniformi i pristigao kolima Blaža Jovanovića – popustio emocijama; suza je skliznula i nije je skrivao.
Zadatak određen u djetinjstvu
Dirnut time, sastav sam naslovio „Suza u oku generala`, navodeći – u lokalpatriotskom ushićenju – njegovo ime, a zaboravljajući, onako mentalno zelen i politički nepismen, na nužan oprez – da je Piperima, okupljenim na živoj vodi Brojalovici, na Preobraženje Gospodnje (19. avgust) 1948, zvanično rečeno da je naš najslavniji plemenik, general Arso Radivojev, „poginuo na granici prema Rumuniji, pri pokušaju bjekstva iz zemlje, i to kao posljednja konjokradica`. Time je Piperima zabranjeno da ga žale, o čemu će se narednih dana i mjeseci, a bogami i decenija, starati svemoćna Uprava državne bezbjednosti (UDB-a). Ali, ja sam, kao vjernik svog plemena, znao da među poznanicima nema majčinog sina koji vjeruje u priču o tom bjekstvu, a duboko me, onako mlađanog, vrijeđalo poistovjećivanje „mog generala` sa konjokradicom. Tada i zbog toga sam sebi odredio zadatak da, kad-tad, doznam istinu i javno saopštim cjelovitu priču o tom junaku mog djetinjstva. Opričano u mom literarnom sastavu, to je bio prvi i, svakako, nevješt i naivan pokušaj preduzet u tom smislu, a svakako izraz zbunjenosti golotrbog seoskog đačeta pred izazovima života, zatočenika istine i patrijarhalnog morala.
Kad se konji kopitaju, stradaju ždrebad i kljusad
Na molbu da mi se dozvoli uvid u Arsov dosije, izraženu posredstvom uglednog akademika Mihaila Markovića, reagovao je odgovorom lično Slobodan Milošević - `da nije vrijeme za talasanje`
Od profesora neskrivenih liberalnih shvatanja hvaljen mimo svih drugih, rad je čitan u razredu, pa u profesorskoj zbornici i, neizbježno, na sastanku agilne literarne družine „Njegoš”. Kako je do njega, trudom svojih „krtica`, došla sveznajuća i svemoćna UDB-a, ostalo mi je nejasno. No, uradio je svako svoje: prije svega, od teže represije me zaštitio moj komšija Luka Mišeljin Marković, šef „sreske Udbe`, zaklanjajući me mladošću i neobavještenošću, s tim što mi je jedan od njegovih saradnika, za nauk, prislonio dvije šamarčine; direktor Gimnazije je dobro „izbrusio` i mene i mog razrednog starješinu, u svemu nedužnog našeg saplemenika Pavića Đukića; ćelija KPJ je odložila moj prijem u Partiju; profesor Popović, oštro prekoren za (političku) nebudnost, posavjetovao me da „otvorenih očiju idem kroz život`, što mi i danas, istovremeno, zvuči i kao priznanje i kao opomena, i kao savjet i kao zavjet tog dostojnog potomka slavnog Marka Miljanova. A otac je onim udbaškim dodao koju šamarčinu, sa poukom da „tamo gdje se gojni konji kopitaju – stradaju ždrebad i kljusad”.
Kazna za kaznom
Kazna zbog nastavka bavljenja ovom temom sustići će me, međutim, dvije decenije kasnije, nakon što se (već sjutradan) saznalo – da sam razgovarao s godinama izopštenim Aleksandrom Rankovićem, još o generalu Arsu; napisana je naredba da se, onda urednik „Narodne armije` i oficir pred unapređenjem u čin majora, prekomandujem u garnizon Berovo, na dužnost „komesara` granične jedinice prema Bugarskoj. Priznaću da sam tada prvi put čuo za to naselje i jedva ga našao na geografskoj karti, pa tek tada shvatio težinu mog „zločina i kazne`. Od te „vaspitne mjere` me zaštitio Mirko Jovanović, veoma uticajni general, prvoborac Prve proleterske, ratnik koji se s načelnikom Vrhovnog štaba (VŠ) sretao od Rudog, preko Bosne i Srema, do Karavanki, pa o njemu imao svoje mišljenje, dosta različito od oficijelnog, a sačuvao je taj kragujevački đak i „ono malo duše` i osjećaj da zaštiti slabijeg, rekao bih, posebno u sudaru sa KOS-om, s kojim je i sam imao neveselo iskustvo. Sredio je, sa tada još moćnijim generalom Ivicom Kukočem, da se zadržim u Beogradu. Zatečeni takvom odlukom dvojice general-pukovnika, oni što su sebe proglasili za gospodare sudbine i živih i mrtvih učinili su što su mogli – lišili su me sveg prikupljenog materijala o Arsu i prekinuli moj novinarski uspon, pa sam utočište – zahvaljujući stamenom intelektualcu pukovniku Slobodanu Brajoviću – našao među vojnim izdavačima. Tek tu sam čuo kako je maršal, sredinom šezdesetih, lično naredio generalu Milinku Đuroviću da se u izdanjima Vojnoizdavačkog zavoda (VIZ), za čiju je političku besporočnost svojim potpisom jamčio, ne smije spominjati ime Arsa Jovanovića (uz Milovana Đilasa i Petka Miletića), u čemu se – sjećam se – teško rvao sa „neposlušnicima`: Obrenom Blagojevićem, Obradom Cicmilom, Josifom Malovićem, Radovanom Vukanovićem, Velimirom Terzićem...
Nastaviti - `ali pametno`
Svejedno, nakon godinu-dvije mirovanja, sa nešto više opreza, nastavio sam razgovore o Arsu s ljudima kojima sam vjerovao, ali se ni to nije moglo sakriti, te sam ponovo, u novoj radnoj sredini, Institutu za strategijska istraživanja, imao neprilika, pa me general Drago Rakočević hrabrio da nastavim – „ali pametno`. Nastavio sam samo u naoko povoljnijim okolnostima, jer čak ni kraj osamdesetih (u kojima je još važio slogan „i posle Tita Tito`) nije bio pogodan za ovu i slične, inače decenijama anatemisane, teme. O tome samo dva primjera: molba koja je išla do „samog mozga SKJ`, da mi se dozvoli uvid u Arsov dosije, nije uslišena; sa „vrha Srbije`, na sličnu molbu izraženu posredstvom uglednog akademika Mihaila Markovića, reagovao je odgovorom lično Slobodan Milošević – da „nije vrijeme za talasanje`.
Zatočenici istorije i vojnici istine
Pola vijeka rada. Dokumenta pribavljena iz arhive u Moskvi, Koblencu, Londonu i Vašingtonu. Prva saopštenja o ovoj temi 1995. g. na naučnim skupovima u CANU i SANU
Prilično obeshrabren, tek početkom devedesetih godina sam se (uoči i nakon zionisanja) prihvatio intenzivnijeg „kopanja` po sjećanjima Arsovih saboraca kojih je bilo sve manje i, naročito, po savezničkim i neprijateljskim arhivama, ohrabrivan i upućivan od uglednih istoričara, od kojih s najvećim poštovanjem spominjem imena Vlada Strugara i Branka Petranovića. Prema skromnim mogućnostima sam putovao ka izvorima, a više se koristio dobrotom, znanjem i snalažljivošću drugih, ponajprije kolega, koji su mi često – kad po mojoj molbi, kad po svom izboru – pribavljali neophodne dokumente iz arhiva u Moskvi, Koblencu, Londonu i Vašingtonu, koje sam (dokumente), nerijetko, smatrajući ih ključnim, skupo plaćao.
Tek od Dana pobjede 1995. godine počeo sam se javljati sa saopštenjima o ovoj temi na naučnim skupovima u organizaciji Crnogorske i Srpske akademije nauka i umjetnosti, Vojnoistorijskog instituta i Instituta za savremenu istoriju, koji su objavljivali moje priloge u zbornicima radova i u posebnim separatima. Uz to, početkom 1999. objavio sam u prestižnom časopisu „Vojnoistorijski glasnik` kroki životopisa generala Arsa R. Jovanovića. To su, `ujedno`, bili i prvi opširniji tekstovi o tom vojskovođi.
Umjesto svijeće na grobu
Konačno, tačku na (pre)opširno (875 stranica teksta, opremljenog sa 1.001 fus notom i 142 izvorne fotografije i faksimila) kazivanje o Arsu R. Jovanoviću i brojnim ljudima i istorijskim događajima vezanim za njegovo ime i djelo, stavio sam na samom iskraju milenijuma. Eto, nakon cijelo pola vijeka bavljenja ovom temom. Na osnovu visokih ocjena recenzenata, akademika Vlada Strugara i profesora Ljubodraga Dimića, knjigu su „Vojskovođa sa oreolom mučenika` kao dug ovom zasluženom vojniku otadžbine i vremenu u kome je stvarao, izdale vodeće armijske kuće, a njeno prvo predstavljanje javnosti održano je uoči praznika Vojske, u Centralnom oficirskom klubu kojeg je on, daleke 1945, otvorio. Velika Svečana sala bila je blistavo okićena i dupke puna, sa akademicima, generalima i Arsovim kćerkama i unucima u prvom redu, u društvu stotina zatočenika istorije i vojnika istine. Odjekivali su: baraži riječi, akordi orkestara i horova, glasovi prvaka drame – sve ovom znamenitom generalu u čast i zasluženu slavu. To se ponovilo i u Domu Vojske u Podgorici, gradu njegove bosonoge mladosti. Kao pisac, mogao sam biti sasvim zadovoljan, a nijesam; od sveg tog bljeska, od velikih priznanja – radije bih Arsu, ma i na nekoj osami, zapalio svijeću na grobu, a ja ga, i pored upornog traganja, nijesam mogao pronaći. Pa neka mu i ovakvo spominjanje, u vodećem listu rodne Crne Gore, bude omaž za njegov stoti rođendan.
